Kada prvi put nešto uspije i doživi veliki broj pozitivnih komentara koji se svode na riječi kao što su „******“ i „******“, pred zadovoljnim organizatorima nalazi se izazov: slijedeće događanje mora biti barem jednako dobro, ako ne i bolje. Prvi „Trash will smash“ bilo je događanje o kojemu se pričalo samo u superlativima. Dva kata napuštene kuće pune umjetnina. Na uređenju gornjeg kata pozavidio bi i Eli Roth, a „strop koji je prijetio da će se srušiti svakoga trenutka“ i mala lampa koju su posjetitelji dobili na ulazu da osvijetle postav samo su dodali atmosferičnosti.
Da li je ovogodišnje izdanje „Trash will smash“ bilo bolje od prvoga? Nije. Bilo je puno lošije. Ideja je i dalje tu: ući u napušteni prostor i urediti ga u jednodnevni izložbeni prostor koji će već sutradan biti prepušten daljnjem propadanju. Da li je bila riječ o lošem vremenu, manjku inspiracije ili su organizatori željeli više „trash“ instalacija? Rezultat je bila izložba koja se mogla održati bilo gdje u napuštenim hodnicima Medike: grafiti, instalacije koje su bolje u ideji nego izvedbi, nabacane ideje koje su tu tek toliko da se nešto pokaže. Tom vizualnom kaosu dodajte manjak bilo kakvog objašnjenja ili vodstva i umjesto savršenog vizualnog događaja dobijete još jedno ispriku da se na jedan dan okupi i pije na nekom novom mjestu u okruženju „alternatvine umjetnosti“.

Tko god da je propustio ovogodišnje događanje može žaliti za dobrom zabavom, koja je na kraju i najbitnija u cijeloj ideji, dok će ljubitelji atmosferičnih izložbi prilagođenih prostoru morati pričekati neku drugu izložbu.