Filmom sam se počela baviti tijekom faksa 2000-ih. Na studiju Komunikacijskih znanosti u Münchenu imali smo velik broj praktičnih predmeta koji su se bavili filmskom produkcijom i pisanjem scenarija. Tada sam i počela raditi u producentskoj kući Rat Pack u Münchenu (ista kuća trenutačno snima Winnetoua u Hrvatskoj). Otada sam jedino imala veliku pauzu od filma kad sam šest godina radila kao analitičarka tužilaštva u Haškom sudu na slučajevima protiv Miloševića i Karadžića. No, i taj posao je bio povezan s raznim pričama i sudbinama te sam tamo dobila uvid u različite poglede na stvarnost. Svaki svjedok priča priču iz svoje vizure. I to iskustvo primjenjujem na film. Ali za ratni scenarij još nisam spremna. Treba mi još par godina da sazrije u meni.
U kojim si sve zemljama radila u 15 godina izbivanja?
Prvi posao dobila sam u Münchenu na satiričkoj emisiji „Kalkofes Mattscheibe“. Emisiju je najlakše usporediti s hrvatskim News barom. Poslije te serije bila sam u Nizozemskoj na sudu, nakon čega sam otišla u SAD, u Los Angeles, gdje sam radila u produkciji pete sezone serije „Mad Men“. Uglavnom sam radila za producenta Scotta Hornbachera, no i za izumitelja serije Matta Weinera. Rješavala sam ugovore s glumcima, vodila istraživanja za scenarij, kostimografiju i scenografiju, organizirala sastanke odjela, vodila goste po setu te radila intervjue s glumcima… Tu sam naučila kako organizirati tim. Jedna se epizoda snimala sedam dana, tijekom kojih se istovremeno pripremala sljedeća epizoda. Fenomenalno mi je kako su organizirani ti Amerikanci. To treba znati.
Nisi ostala u SAD-u?
Nisam. Nisam mogla. Takve su njihove odredbe za vize. Teško je kao stranac ući u filmsku industriju a da nisi već etabliran u zemlji podrijetla. Po završetku pete sezone preselila sam se u Berlin, gdje sam bila osobna asistentica redatelju i autoru Bori Dagtekinu tijekom snimanja komedije „Fack ju Göhte“, najuspješnijoj komediji u Njemačkoj u posljednjih 13 godina. Radila sam sve, od uske suradnje s redateljem, castinga i suradnje s prvim i drugim asistentom, a tijekom pisanja scenarija radila sam i istraživanja za autora. Prilikom snimanja najteže je bilo dobiti sve potrebne dozvole za snimanje djece po školama, gdje se odvijala većina radnje. U Njemačkoj djeca prije snimanja trebaju odobrenje i od liječnika i od državne socijalne službe te smiju sudjelovati na snimanjima samo određen broj sati godišnje.
Kako si završila u Hrvatskoj?
Prilikom jednog od čestih zagrebačkih posjeta prijateljici Mirti Polanović, koja sada završava posljednju godinu preddiplomskog studija “Gluma i mediji” u Rijeci, upoznala sam redatelja Zdenka Bašića. Jednostavno sam ga kontaktirala nakon što sam vidjela njegovu knjigu “Sjeverozapadni vjetar” u knjižnici te čula da traži suradnike za snimanje mood trailera po istoj priči. Našli smo se na kavi u gradu i odmah smo kliknuli. Potom smo se počeli dopisivati, jer sam ja zbog snimanja filma „Fack ju Göhte“ bila u Münchenu, i počeli surađivati na scenariju za „Sjeverozapadni vjetar“. Sa scenarijem smo nedavno i bili na scenarističkoj radionici “Midpoint”, na kojoj smo upoznali moguću daljnju suradnicu. Tako veliki projekti ponekad zahtijevaju suradnju s više pisaca.
Što radiš dok ne pišeš?
Prošlog sam ljeta, recimo, snimila svoj prvi kratki film, „Istra Bitter“. Posrijedi je crna komedija čija se radnja odvija 1953. godine u Rovinju. Glumci – Mara Ugrin i Sebastijan Vojvoda – do sada su poznati kao plešući statisti iz filma “Otok ljubavi”. Sebastijan je već odigrao nekoliko uloga u studentskim filmovima i u seriji “Na terapiji”. No, nije mi to najbitnije pri odabiru glumaca. Više volim odlučivati o njima kad ih upoznajem, bilo u kafićima ili tijekom svojih radionica. Tako vidim imaju li potencijal za priču. Ideja za film izrasla je tijekom mojih glumačkih radionica, koje je pohađala glavna glumica Mara Ugrin. Uglavnom, sada trebam završiti postprodukciju i za to čekam rezultate natječaja HAVC-a. Nadam se da ćemo dobiti potporu za ovaj projekt te da će ljudi uskoro dobiti priliku vidjeti ga. Prilikom snimanja filma mnogo sam toga naučila, ali i silno uživala u poslu. Imala sam vrlo profesionalan tim. Ističem direktora fotografije Damiana Nenadića, koji bi me često izvukao iz dvojbi i previranja. Nedavno sam i snimila glazbeni spot s Leonom Lučevim i Radislavom Jovanovim – Gonzom
Što misliš pod time da se „baviš glumcima“?
Držim privatni tečaj glume. Tijekom života u Los Angelesu pohađala sam Meisner glumačku tehniku u školi Playhouse West (uz mnoge druge, završili su je Jim Carrey, Jeff Goldblum, James Franco i Heather Graham). Kada sam došla u Zagreb, čula sam da Vili Matula vodi takve radionice u Zagrebu. On me zvao da mu se pridružim pa smo neko vrijeme zajedno vodili radionice. Prošle sam godine onda sama počela podučavati tehniku, a nove radionice kreću krajem siječnja te pozivam sve zainteresirane da mi se slobodno jave e-mailom. Ove godine organiziram tri semestra, koja će postupno voditi ka detaljnome usavršavanju tehnike.
Koje si razlike primijetila između filmske industrije u Hrvatskoj i svijetu?
Za razliku od Hrvatske, ostali imaju vrlo striktno određene minimalne plaće i cijene u svim poslovima na setu i izvan njega. Svatko zna svoju poziciju, plaću i svoja prava. Ovdje toga nema, ali iskreno… hrvatski pristup daje više slobode. U međuvremenu sam naučila da i to ima svojih prednosti.
Planovi za budućnost?
Uskoro ću predati i sljedeći kratki film na razmatranje HAVC-u, dramu radnog naslova “Kintsukuroi”. Napisala sam je dok sam živjela u prekrasnom stanu obitelji Cerovečki na Šalati s pogledom na cijeli Gornji grad. Vrt tog stana i stan sam po sebi funkcionirat će kao lik u priči. A priču sam napisala u suradnji s Martom Cerovečki i Tomom Luetićem.
Jedna mudra za kraj?
Haha, mudra. Ok. Meni najdraži citat Vasilija Kandinskog i to naravno u mom stilu na engleskom jeziku: “To harmonize the whole is the task of art.”