Zagrebačka filharmonija već četvrtu godinu zaredom podaruje zvuk nijemim filmovima. Sve je započelo klasičnom Krstaricom Potempkin i nastavilo se Nosferatuom, u kojemu su svi prepoznali plesne pokrete Michaela Jacksona, a ove smo godine dobili priliku uživati u Mališanu tragičnog komedijaša Charlie Chaplina i Generalu Bustera Keatona.
Lagali bismo kada bismo rekli da je zvuk u filmu nova pojava: ideja zvuka koji bi pratio pokretnu sliku stara je koliko i sam film. U doba nijemoga filma još nije postojao način bilježenja zvuka u film. Glasovi su se snimali i puštali odvojeno, često na gramofonima skrivenima pored ili iza platna na kojem se odvijala projekcija. Kako je usklađivanje gramofonskih ploča s prikazivanom radnjom bilo iznimno teško, filmovi sa zvukom bili su rijetki i često vrlo kratki. Publika se morala zadovoljiti najčešće klavirskom pratnjom.
Orkestar u kinima nipošto nije bio uobičajena pojava zbog glasnoće, veličine orkestra te, naposljetku, i troška. Iako moramo primijetiti da su neka stara kina imala rupu za orkestar između platna i publike. Pratnja jednog instrumenta bila je uobičajena pojava, dok su se siromašnije projekcije gledale u potpunoj tišini. Velike produkcije, poput onih prikazanih u kinu Europa, imale su, uz jednostavne klavirske note, i orkestralnu partituru za skuplje izvedbe.
Uz današnja filmska iskustva koja napadaju sva osjetila, orkestar je zvučni minimum potreban za održavanje budnosti i pozornosti modernog gledatelja. Na svu sreću, legendarne filmove prati i legendarna glazba, koja obećava dobar provod i zabavu svim posjetiteljima.