Prepoznatljivost je riječ kojim bismo najbolje opisali Damirov rad. Naravno da postoji cijeli niz termina kojima bismo mogli govoriti o njegovu stvaralaštvu, ali smo se za ovaj odlučili s razlogom: ako stavite sve radove sa svih izložbi održanih u Hrvatskoj u posljednjih 10 godina na jedno mjesto, bez problema ćete moći uperiti prstom u bilo koji Damirov rad i sa sigurnošću ga identificirati. S Damirom smo razgovarali povodom samostalne izložbe Boje i oblici, koja se nedavno otvorila u Radničkoj galeriji, a može se pogledati do 20. ožujka na adresi Radnička cesta 22.

Boje i oblici tvoja je šesta samostalna izložba. Ako usporediš sadašnje radove s onima izloženima na prvoj izložbi, jesi li postigao veći napredak u izričaju ili promišljanju?

Kad bih usporedio svoju prvu izložbu s posljednjom, mogao bih reći da sam napravio veliki korak u promišljanju dok je izričaj ostao vrlo sličan. Prošlo je šest godina i samim time stekao sam dosta iskustva i znanja te sam sigurniji u ono što radim.

Što želiš da promatrač vidi u tvojim radovima?

Volio bih da promatrač vidi sliku kao takvu, kompoziciju, odnos boja i oblika… bez ikakve poruke.

Jesi li ikad razmatrao prijenos radova u potpunu trodimenzionalnost?

Za sada nisam razmišljao u tom smjeru. Zanimljivije mi je naglašavati 3 D na plohi, to je polivalentnost slike, ali tko zna, vrlo vjerojatno.

Na tvojim se radovima vidi jasan red boja i oblika. Koji je izvor toga reda?

Ne znam što bih naglasio kao izvor tog reda, vrlo vjerojatno je to zbog mase nereda svugdje oko nas pa si na ovaj način pokušavam izbalansirati ta dva svijeta.

Jedna mudra za kraj?

Reciklirajte!

Iva Körbler, povjesničarka umjetnosti i nezavisna kustosica: Damira Sobotu odabrala sam za Ragu upravo zato što njegov opus iz posljednje dvije godine pokazuje kako se radi o umjetniku koji je istraživač i analitičar. Njega ne zanimaju površne predodžbe, efekti i prvi dojam ili dekorativnost predložaka koje varira. On je potpuno posvećen ideji da i dalje nastavi tragati za novim modulima i nizovima geometrijskih predložaka i rekla bih da je potpuno svjestan koliko je to teško u današnjem trenutku umjetnosti. Promatrala sam ga u ateljeu kako radi i kako pristupa svakom predlošku nove slike / objekta: vrlo promišljeno, bez žurbe, kontemplativno. Upućen je u opuse velikih majstora europske i svjetske apstrakcije i spada među one umjetnike koji konzultiraju njihove monografije, kataloge i sajtove ne kako bi ih reciklirali i napajali se tuđim idejama, već da se informiraju kako ne bi nehotice ponovili ili “preslikali” neki tuđi uzorak ili matricu. Damir je iznimno samokritičan mladi umjetnik i ima duboku strast i koncentraciju dok radi. Ni u čemu nije površan. Mislim da zasluženo nastavlja liniju Ivana Picelja, Alberta Biasija, Franka Stelle, Yaacova Agama ili Duje Jurića, i voljela bih da već sada mogu reći kako je pred njim respektabilna karijera”.