Izložbu_5; postavljamo u stanu, privatnom prostoru koji je prije svega namijenjen stanovanju, najosobnijoj fizičkoj dimenziji svrsishodnoj za sebe/osobu.

Istražujemo forme intimnog prostora, onog nevidljivog fizičkog dijela postojanja uokolo nas o kojem imamo svijest sveprisutnosti, ali ne i njegovo jasno predočenje. kada razmišljamo o prostoru obično se služimo klasičnom trećom dimenzijom u uočavanju objekata kojima mjerimo i razmjeravamo i s obzirom na to izračunavamo udaljenosti, dokazujemo ih i uspoređujemo dimenzije, mjerimo mjere i sukladno njima odnosimo se prema prostoru. tada znamo da se nalazimo u određenoj topologiji.

Antropolog Edward T. Hall razvio je teoriju prostorne komunikacije prozvavši to područje proxemics – studiju u kojoj ljudi nesvjesno konstruiraju svoj prostor, a vezanu za osobnu udaljenost u interakciji, organizaciji prostora u domovima i uredima, čak i u oblikovanju gradova. on ju kategorizira kao ljudsku upotrebu prostora i efekta koji gustoća ljudske populacije ima na ponašanje, komunikaciju i socijalnu interakciju kroz odnose od intimnih do osobnih, društvenih i javnih udaljenosti.

Na izložbi_5, u prostoru stana istražujemo intimne distance u prostornoj komunikaciji koja prema Hallu uključuje blisku fazu stvarnog dodira u razmaku od 15 do 45 cm s drugom osobom. u toj sferi intimnog prostora (prostor neverbalne komunikacije) mišići i koža komuniciraju dok stvarne riječi igraju minornu ulogu. ta udaljenost je toliko bliska da se može smatrati nametljivom od strane druge osobe te uzrokovati osjećaj neprimjerenosti i gubitka komfora. sudeći prema matematičkoj postavci najintimnijeg prostora_15cm, kamo god da idemo mi taj zamišljeni prostor nosimo sa sobom, on postoji kao membrana između nas i životnog prostora sa svim pojavnim različitostima. taj “najsvojiji” prostor izazivamo svojim mislima, manipuliramo ga i kreiramo prema vlastitim stanjima. prema Hallu, a u odnosu na doživljaj umjetnikovog osobnog prostora, tjelesni teritorij kao prostor koji nas neposredno okružuje, stvara distancu kao vrlo bitnu, osobno sakrivenu dimenziju koja postoji u svojstvu razmaka između nas samih i ostalih tvoreći opnu prema vanjskom prostoru. prema tome postavlja se pitanje mijenjamo li nevidljivi prostor i kakva se tada dinamika trans-forme događa u toj sferi mijenjanja. u kojim situacijama dozvoljavamo njezinu promjenjivost i pod kojim utjecajima, kao i pitanje mogu li se odmaknuti od osobnog prostora.

Umjetnice u teoriji istražuju postoji li kontrola osobnog prostora, kakva mu je struktura, je li transparentan i komplementaran u odnosu na tuđe dimenzije te u konačnici produkta vizualnim interpretiranjem zamišljeno-stvarnog, nestalno-stalnog prostora izdvajaju segment osobne dimenzije.