Valentina nam je pokazala kako bi izgledao spomenik uspomenama da njime obložimo zidove. Možda će nekome sama pomisao na loše rukovanje uspomenama zvučati strašno, ali uspomene su naše i individualno možemo raditi s njima što god poželimo. Pa čak i rasparati ih i zakucati na zid, baciti ih u more ili pretočiti u pjesmu.
Uspomene možda nisu opipljive, ali često su vezane uz nešto opipljivo osim ako nas u prošlost ne vrati miris ili zvuk. Valentina uspomene veže uz odjevne predmete. Svako razdoblje obilježava poseban način oblačenja (osim danas, kad se moda mijenja tolikom brzinom da prolazi sve) te neke među nama preuske pankerske traperice ili široke smeđe skejterske hlače (moda s kraja devedesetih, kada muškarci u tajicama još nisu bili u modi unatoč istoimenom filmu) odmah vrate u doba dijeljenja presnimljenih kazeta i druženja na Tomislavcu.
Osim što priziva u sjećanje prošla vremena, izložba je i vizualno izuzetno dojmljiva te je od galerije VN uspjela stvoriti ugodan, topao prostor u kojemu svatko želi barem nakratko boraviti i prepustiti se sjećanjima.
