Razgovarali smo s Barbarom Vujanović, višom kustosicom Atelijera Meštrović u Zagrebu, koja je na temelju fundusa koji se čuva u muzeju i kroz istraživanje građe u drugim institucijama, napisala monografiju „Meštrovićev znak u Zagrebu“. Knjigu su ove godine objavili Muzeji Ivana Meštrovića.

Barbara Vujanović: Tema knjige je Meštrovićeva ostavština u Zagrebu. Koncentrirala sam se na javnu skulpturu i spomenike, ali isto tako i na njegove arhitektonske projekte i djela u crkvama i muzejima, a osim materijalne baštine zanimala me je i ona nematerijalna, odnosno njegov angažman na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je djelovao kao profesor i rektor, te općenito njegov angažman u kulturnom i političkom životu Zagreba.

Zašto si odlučila baviti se Meštrovićem?

Kao likovna kritičarka pisala sam u dnevnim novinama i kulturnim časopisima, a ponajviše su me zanimale moderna i suvremena umjetnost. Kad sam se zaposlila u Atelijeru Meštrović, nastavila sam produbljivati interes za modernu umjetnost. U fokusu mi je, naravno, ponajprije Ivan Meštrović, ali i način na koji suvremeni umjetnici reagiraju na njegov rad, što se najbolje vidi u projektu Meštart, koji sam započela 2009. godine. Mislim da se aktualnost ranijih razdoblja može potvrditi u dijalogu sa suvremenom umjetnošću, kao i obrnuto.

U svojim istraživanjima bavim se i Meštrovićevim suvremenicima.

Što novo donosi knjiga?

Gotovo svaki Meštrovićev projekt koji je obrađen u knjizi donosi neke nove informacije koje do sada nisu bile poznate. Možda je najbitnije da se vidi, kad se sve činjenice o jednom projektu sažmu na jednom mjestu, koliko je svaki pojedini projekt bio uvjetovan društvenim, političkim i kulturnim aspektima i koliko je to živa građa, te kako se kroz vrijeme mijenjao odnos zajednice prema Meštrovićevoj ostavštini. Svaki izlazak u javni prostor je dijalog s javnošću i Meštrovićev primjer daje nam dobru pouku o odgovornosti prema javnom prostoru. On sam radio je hrabre iskorake koji su i danas veoma važni i aktualni, kao što je dom HDLU, to jest Meštrovićev paviljon. Iznimno je poticajno vidjeti na koji način različiti hrvatski i strani umjetnici reagiraju na taj prostor.

Postoji li u današnje doba vjerojatnost da se ponovi jedan Meštrović?

Ne, on je uhvatio taj zamah nove države koja je formirana nakon raspada Austro-Ugarske, Kraljevine SHS, u kojoj je preuzeo aktivnu ulogu i počeo graditi mostove prema Europi, sagradio je spomenuti izložbeni prostor, modernizirao je ALU, kao i njezinu ljevaonicu… Budući da su danas sve te funkcije toliko disperzirane, teško ćemo ponovno dočekati umjetnika koji će biti toliko moćan. Dakako, ta moć je često bila diskutabilna i često mu se na njoj zamjeralo, što se vidi po novinskim napisima i karikaturama iz razdoblja njegova stvaranja. S druge pak strane, svoju je rektorsku plaću davao studentima, angažirao je brojne mlade umjetnike na svojim projektima i, na kraju svega, većinu svojih projekata darovao je gradu Zagrebu, kao i drugim hrvatskim gradovima. Ti njegovi projekti velika su atrakcija i građanima i turistima te pružaju veliki potencijal istraživanja, ali i kulturnoga turizma. Ukratko, rijetko kad u svijetu možemo doživjeti ovakav spoj društvenog, političkog i umjetničkog angažmana.