GALERIJA AŽ / ATELIJERI ŽITNJAK
Žitnjak 53, Zagreb / http://a-z.hr/
radno vrijeme:
pon―čet / 10―14 h / 17―20 h; petak / 10―14 h / 17―22 h; subota / 10―14 h
Željko Badurina je rijetka biljka u lokalnom suvremenom umjetničkom okolišu. I šire od njegovih granica. Humorist bez banalnosti, satiričar bez gorčine, (post)konceptualni umjetnik bez teškoća pri komunikaciji s najširom mogućom publikom, grafičar i slikar s odmakom (ili pomakom), koji svoje matične medije izražavanja svjesno i dosljedno koristi u kontekstu masovnih medija, Badurina je jedan od nekolicine ‘novomedijskih’ autora svoje generacije (kao drugi istog trenutka pada na pamet samo Siniša Labrović), čije je radove sigurno doživjelo mnogo više ljudi nego što bi ih znalo reći tko ih je napravio.
Za svoj treći samostalni nastup u Galeriji Atelijera Žitnjak, po čemu je također jedinstven, jer je prvi umjetnik u povijesti Žitnjaka kojem je uspjelo triput izlagati kod nas (i to s lakoćom!), Badurina je izabrao veoma obimnu seriju ulja na platnu Vikend-slikar (njih oko 130 formata 24×30 cm), na kojoj je radio vikendima od 2015. god., popraćenu s deset digitalnih ispisa na platnima istog formata, na kojima su sabrane njegove Misli o slikarstvu. Postav izložbe zaokružuju sve kartonske kutije u kojima su vikend-slike inače zapakirane ― jedna od ključnih determinanti oblika samih slika, jer su im svojom praktičnošću uvelike odredile format ― te jedna samostalna mala slika, tzv. najava iduće izložbe, kojom je autor učinio bitan iskorak u svom dosadašnjem slikarskom radu. Premda je Badurina fotografije vikend-slika tijekom njihovog nastojanja objavljivao na svom Facebook profilu, kao i Misli o slikarstvu u formi FB-statusa, za razliku od recentnih solo-izložbi koje su njegove autorske ‘meme’ iz digitalnog (virtualnog) prostora društvene mreže prenosile u analogni (materijalni) prostor galerije, ovaj rad nije suštinski određen medijem interneta, kako što se tiče distribucije slika, tako i reakcija na sve što ‘poručuju’. Kao i višeput dosad u svom opusu, neovisno o mediju izražavanja i komunikacije, Badurina sabranim vikend-slikama iznova pokazuje da, što se njega tiče, nema značajne razlike između radova koje osmišljava sa širokom publikom na umu, te koji originalno komentiraju opći društveni kontekst, i radova koji promišljaju sami svijet umjetnosti sada i ovdje: njegove paradokse, procese u stalnoj petlji, njegove sada već bolno smiješne brojne (ne)mogućnosti da se nadraste i nanovo osmisli. Tu, svoju ‘drugu’ veliku temu, Badurina katkad kodira visoko internim referencama (primjeri (foto)kolaža iz serija Fotosinteza, Post-art, Vrijeme je za optimizam i drugih), ali zahvaljujući svom istančanom, uvježbanom osjećaju za vizualne i semantičke gegove, igre i provokacije, čak i u tim slučajevima univerzalna rezonanca humora izbija u prvi plan. Tako je i s Vikend-slikarom.