Povodom izložbe koja se do 26. rujna može razgledati u Galeriji Karas razgovarali smo s umjetnicom Martinom Miholić.

Reci nam nešto o izložbi. Što povezuje mini frižider, ružičasti fotoaparat i udobno namješten krevet?

Sve sam ih kupila na eBayu. Šalim se. Mislim, djelomično je to istina, no krenimo iz početka.

Rad na ovom projektu započela sam promišljanjem o objektu, konkretno, o igrački.  Početna ideja bila je u galeriji sagraditi dva paralelna životna prostora, od kojih je jedan trebao biti dječji, dok je drugi trebao pripadati odrasloj osobi. U daljnjoj razradi odlučila sam sagraditi samo jedan. Krajnje ishodište je eksperimentalan, infantilan prostor, uspoređivan s ”Wanderlandom’,  kojemu je teško definirati pripadnost.

Igračka je objekt koji se može koristiti za igru. Igranje igračkama trebalo bi biti ugodno iskustvo kroz koje se dijete priprema za život u zajednici. Igračka može biti replika nekoga ili nečega i najčešće imitira predmete odraslih osoba i uči ih pretpostavljenima budućim predmetima zanimanja, a također može biti sredstvo za pružanje užitka i zabave odraslima.

Premisa suvremenog razmišljanja je kako maksimalno zaštititi mlado ljudsko biće, dijete. Iako su predmeti koji dolaze u kontakt s djecom naizgled beskonačno propitivani, testirani, debatirani, bojim se da su nažalost na kraju cijelog procesa često apsolutno neadekvatni. Kroz ovaj projekt proučavala sam i željela dotaknuti to krhko, mekano, infantilno, naizgled sigurno i neokaljano, intimno mjesto, kojemu se vrlo lagano približiti upravo tim neodoljivim, dopadljivim i zavodljivim objektima – igračkama, te putem igračaka implantirati razne ideologije i stereotipe.”

Prostor i predmeti kojima sam se koristila i koje sam sagradila pomalo ostavljaju dojam prostora i predmeta kreiranih za odrasle osobe koji imitiraju prostore i predmete kreirane za djecu koji imitiraju prostore i predmete kreirane za odrasle.

No da se vratim na početak. Svi predmeti kojima sam se koristila (izuzev konstruktivnih elemenata kuhinje i kućice) zaista su postojeći, a ne modificirani  proizvodi, koji su se mogli naći u slobodnoj prodaji. Većinu sam ih zaista nabavila preko eBaya i Amazona, neke u raznoraznim trgovinama, ali i na zagrebačkom Hreliću. Trebali ste vidjeti lice gospodina prilikom pregleda ručne prtljage na Heathrow aerodromu kada je otvorio moj kofer i vadio stvarčicu po stvarčicu. Beskonačno sam se crvenila kada je došao do crne patkice, osobnog masažera, a još je i pitao što je to. Ja sam samo odgovorila da radi na baterije. No za potrebe izložbe inzistirala sam baš na pronalaženju i nabavci postojeći artikala određenog tipa i izgleda. Evo, uspjela sam uvesti i maniju shoppinga u proces kreiranja umjetničkog djela.

Koliko si osobnog unijela u izložbu?

Osobno je, u svakom slučaju za vlastiti rad to mogu tvrditi, uvijek prisutno.

Neposredno nakon otvorenja vlastite izložbe imala sam priliku sudjelovati u razgovoru organiziranom povodom izložbe Petre Mrše ”Vježbanje obitelji” u Galeriji Kranjčar, na kojem je bilo je postavljeno pitanje koliko je današnja odrasla osoba spremna preuzeti obaveze i očekivanja koja se postavljaju pred nju.

Negdje na sličnoj adresi nalaze se i neka pitanja koje postavlja izložba ambiciozne igračke.

Izložba možda opisuje baš tu odraslu osobu (možda čak i mene) koja se pokušava vratiti u sigurnu i infantilnu fazu, prostor, ambijent, no postavlja se pitanje je li ona upravo toliko sigurna, infantilna i neokaljana.

Zanimljivo mi je bilo postaviti pitanje o suvremenim ”Petar Pan izgubljenim dječacima  i djevojčicama”, koji u kontekstu suvremenog kulturnog, socijalnog i političkog života ne samo da možda ne žele odrasti, već nisam sigurna koliko s obzirom na, prije svega, ekonomski kontekst imaju uopće priliku da se osamostale i postanu funkcionalnom i u potpunosti samostalnom odraslom osobom.

Na izložbi je korišten element kreveta u obliku vrtne kućice na drvu, popularnije znane kao tree house, koja je za mene ultimativni simbol prisjećanja i vraćanje u djetinjstvo kao  sredstvo bježanja od problema i povlačenja u neki vlastiti siguran svijet.

Iako za većinu svojih kolega i prijatelja mogu suvereno reći kako aktivno reagiraju i mijenjaju društveno nepogodne, ustajale obrasce, ponekad mi se čini kako u trenucima nemogućnosti potpunog otpora kreiramo vlastitu tampon zonu, svojevrstan ”bubble”,  sigurnu no možda nestvarnu oazu. Svoj „Žal“.

Što ti predstavlja najveće zadovoljstvo kod bavljenja umjetnosti?

Kada roditelji kažu želimo da je ovo posljednji put da čujemo riječ izložba u našoj kući, a onda svejedno danonoćno pomažu i budu pomoć bez koje izložba ne bi bila izvediva.

I naravno, kada uspijem nešto potencijalno korisno komunicirati ljudima. Barem malo nekoga osvijestiti ili potaknuti na razmišljanje o postojećim problemima, a jednako vrijedi i za mene samu.

I kada je party na otvorenju.

I kada uspiješ pokriti troškove produkcije.

I kada ti fotke s izložbe izadju na (JAM-u… Ili Urbanki) i dobiš puno lajkova. 😀

Poduči nas jednoj nasumičnoj/bespotrebnoj činjenici.

Lavovi su u prošlosti živjeli na području Europe.