U Galeriji Vladimir Bužančić u Novom Zagrebu (Trg Narodne zaštite 2, Remetinec) do 21. prosinca može se razgledati zajednička izložba Gorana Škofića i Vitra Drinkovića. Proizašla je iz ideje da se u okviru godišnje galerijske programske koncepcije “Tijelo i um” povežu radovi dvojice hrvatskih vizualnih umjetnika mlađe generacije koji se izražavaju u posve različitim medijima, a čija umjetnička istraživanja postavljaju u fokus ljudsko tijelo. Rad Gorana Škofića se pritom referira na vanjski, socijalni prostor, dok rad Vitra Drinkovića upućuje na unutrašnji, psihološki prostor. No više o izložbi i radovima htjeli smo doznati od samih autora:

Budući da je specifičnost izložbe spoj s umjetnikom koji se izražava u drugom mediju, mijenja li to kontekst vašega rada i kako vidite tu promjenu?

GŠ: Izložba “Experimenting the Machine” ujedinjuje naš rad te na neki način daje dva različita pogleda ili principa na određenu temu. Zapravo, radovi i jesu odabrani u želji uspostavljanja odnosa i to je ono što smatram da čini ovu izložbu interesantnom. Postoje dosta poveznica između Vitrova i mog rada, u prvu ruku je to upotreba tijela i mašine. Tu promjenu vidim detektiranjem poveznice našeg rada i ujedinjeni zajedničkom temom naši radovi dobivaju novu dimenziju i mogućnost iščitavanja.

VD: Na ovoj izložbi obojica izlažemo jedan videorad i jedan uređaj – objekt. Oba rada nastala su neovisno. U ovom slučaju koristimo se na neki način istim medijima. Kontekst radova stvara se njihovom komunikacijom s prostorom i posjetiteljima te konceptualno, kao eksperiment.

Možete li objasniti svoje radove pojedinačno?

GŠ: Ovi radovi spadaju u grupu radova gdje uspostavljam suradnju s pojedinim osobama ili grupom ljudi. “Blow of Happiness” je suradnja sa Sarom Beaumont iz Francuske u kojem je djevojka prikazana na TV ekran u galeriji, u svojoj prirodnoj veličini. Suočena je s ventilatorom koji je postavljen u našem fizičkom prostoru. Rad ventilatora djeluje na nju fizički i emotivno. Ovim radom želja mi je bila prikazati poveznicu virtualnog i fizičkog prostora. Rad je nastao unatrag pet godina, ali je prvi put prikazan u Zagrebu. U drugoj prostoriji, mračnoj hali kulturnog centra, postavio sam radioemisiju “Oda Glasu” kao zvučnu instalaciju koja tematizira upotrebu glasa. Emisiju su autorski i tonski ostvarile Marija Pečnik Kvesić, Katarina Račić i Jasna Mesarić. Urednica ciklusa Iva Lovrec Štefanović puštena je u eter krajem prošle godine na Hrvatskom radiju 1. Kao jedan od sudionika pričam u svom problemu s glasnicama koje sam nedavno operirao. Kao i rad “Blow of Happiness”, ova instalacija ponovna je intencija povezivanja realnog i virtualnog prostora, u ovom slučaju pojašnjavajući očite promjene mog govornog aparata.

VD: Moj rad je interaktivna skulptura – instalacija koja se zove “Brisač identiteta”.

Ideja za rad proizašla je iz razmišljanja o tome na koji način nas oblikuju uvjeti unutar kojih smo rođeni i u kojima živimo. Koji su modeli i načini oblikovanja “poželjnih identiteta”  tj. koje se metode koriste s pozicija moći kako bi se oblikovala ljudska percepcija i pažnja te u kojem smjeru i zašto? Kako biološki procesi u našim tijelima reagiraju na svoje okružje i okolnosti koje su ključne u definiranju naše slike o sebi i funkciji te slike u društvu.

Rad se sastoji od motorističke kacige, izmjenjivača glasa sa zvučnicima, električnog stetoskopa sa slušalicama, web kamere s Raspberry Pijem, srebrne termoizolacijske plahte, jednog ogledala i projektora.

Osoba koja nosi kacigu gubi dio svojeg identiteta. Sakriveno joj je lice, izmijenjen glas, prekriveno tijelo. Zbog reflektivne (ili upijajuće) kacige prima na sebe identitet (sliku) okoline.

Motoristička kaciga izaziva asocijaciju na utrku. Ovim se želi povući paralela s današnjim načinom života tj. ukazuje se na utrku za preživljavanjem i uspjehom, za socijalno postavljenim kriterijima identiteta koje je poželjno „utjeloviti“.

Osoba koja nosi kacigu upućena je da se pogleda u ogledalo. Gledanjem u ogledalo javlja se beskonačni odraz, tj. osoba vidi ono što se nalazi između dva ogledala (reflektivni vizir kacige i ogledalo), dok istodobno sluša otkucaje svojeg srca, potvrdu života, postojanja. Pritom ne vidi sebe već beskonačnu refleksiju.

Motoristička kaciga potpuno je reflektirajuća izvana, kao ogledalo (kromirana) te ima reflektirajući vizir. U unutrašnjosti kacige ugrađen je s prednje strane izmjenjivač glasa koji se može modulirati u korištenju te je glas osobe koja nosi kacigu izmijenjen dok govori. Spojen je na zvučnike u prostoru.

S prednje strane u gornjem desnom kutu unutar kacige nalazi se mala web kamera koja snima oko osobe te projicira snimku projektorom na zid galerije. U unutrašnjosti kacige na bočnim stranama nalaze se slušalice koje su mali zvučnici spojeni na električni stetoskop, koji je također spojen na kacigu te visi s prednje strane. Osoba koja nosi kacigu stavi ga na područje srca te unutar kacige čuje otkucaje svojeg ili tuđeg srca. Na kacigu je sa stražnje strane spojen plašt od srebrne termoizolacijske plahte korištene kao termalna zaštita u katastrofama ili recimo za vrijeme izbjegličke krize.

Kaciga i plašt se nalaze na postamentu, a kablovi koji idu iz kacige spojeni su na metalnu konstrukciju koja je držač iznad kacige te omogućuju kretanje u radijusu od 3 do 4 metra.

Je li bitnija mehanika ili metafizika?

GŠ: Meni je mehanika jedan od alata kojim se koristim u svom radu. U ovom slučaju ona je minimalno korištena, ali je jako bitna kako bih uopće iskonstruirao određeno značenje.

VD: Za mene jedno izlazi iz drugoga i obrnuto.