Mak, ti vodiš orkestar u kojemu je Maja pjevačica. Biste li mogli svaki za sebe reći zašto ste se počeli baviti glazbom?

MAK: Da, vodim Mimika orkestar u Londonu. Iako pišem kombinaciju jazza, suvremene klupske glazbe, Bartoka i teatra, glazbu su mi prozvali „Balkan Space Jazz“. Moram doduše reći da sam se glazbom počeo baviti kao (rock) basist, relativno kasno, s 15 ili 16 godina. Kasnije sam prešao na saksofon i glasovir, a primaran glazbeni uzor mi je bio i ostao Duke Ellington. Pravog razloga nemam, ali glazba je jedna istinska rana umjetnost hominida, egzotična i urođena, energija koja okuplja. Omogućuje predivan način komuniciranja s drugima.

MAJA: Vjerujem da, kad sam kao klinka pjevušila omiljene pjesme, a obzirom na genetiku, fizionomiju i fiziologiju mozga, „konektoma“ te dišnog i govornog sustava, ljudima iz okoline to je zvučalo harmonično odnosno ugodno te su me nagrađivali pohvalama. To je u meni potaklo hrabrost da to nastavim činiti, a u fazi života kad težimo samootkrivanju i samoostvarenju, osjećamo afinitet upravo prema takovim sposobnostima za koje imamo neke predispozicije (talent?). Tako sam ja počela osjećati „ljepotu“ postojanja upravo kad bih pjevala. To je vjerujem razlog zašto sam se postepeno počela baviti glazbom.

Mak, možeš li predstaviti svoj rad? Kako si se odlučio za jazz i baviš li se samo tim žanrom?

MAK: Pa u principu me uopće ne zanimaju žanrovi. Jazz je u širem smislu i bezžanrovski oblik glazbe jer na čudan način sve može biti jazz i potpuno je otvoreno interpretaciji. Jazz glazbenici su naravno vrsni improvizatori te je velika čast raditi s najboljima od njih. Ako imaju i svoj stil, onda je jazz zanimljiv. Doduše, ne bavim se samo jazzom pa Mimika kao orkestar djeluje multistilski, a još surađujem s indijskim glazbenicima i pišem novu „klasičnu“ ili opet nežanrovsku teatralnu glazbu za jedan zbor. Zanimaju me priče, tj. koncepti pa s Mimikom nastupamo s dvije priče, jedna povijesna migracija ljudi po Jugoistočnoj Aziji, a druga o zamišljenoj civilizaciji ljudi na Marsu, budućnosti kapitala i slobodnog tržišta sa zanimljivim likovima. Taj projekt smo također sad predstavili u kraćem obliku s Jazz orkestrom HRT-a.

Majo, iako si završila grafički fakultet, ustraješ u svojoj glazbenoj karijeri. U kojem trenutku je glazba prevagnula?

MAJA: Uživam u komponiranju vizualnih elemenata u svrhu dizajniranja raznih grafičkih materijala te nikad nisam namjeravala odustati od toga niti radi glazbe. I dalje zapravo pokušavam raditi i jedno i drugo, međutim, čini se kako se iz vremenskih razloga moram više usmjeriti na glazbu, obzirom da u to ulažem više truda…i tu se sad vraćam na originalno pitanje…hm.

Koliko dugo se oboje bavite glazbom?

MAK: Oko 7 godina „profesionalno“ i studiozno… prije toga je bila arhitektura.

MAJA: Među prve javne nastupe ubrojala bih nastup na maturalnoj večeri, nastupe na Rock akademiji…u ranim 20-tim godinama počela sam svirati s bendovima te sam 2005. pokrenula bend Spina, koji je tijekom 3 godine postojanja svirao po cijelom Zagrebu, par festivala, pobijedio na natjecanjima mladih bendova. Pred „kraj“ Spine pridružila sam se Makovom bendu Kreol te počela sve više slušati jazz glazbu, integrirajuću nju i njezine derivate u svoj vokalno glazbeni izričaj. Nakon Kreola Mak i ja smo ubrzo odselili na glazbeni studij u London, gdje je započela Mimika! No, da odgovorim na pitanje, glazbom se bavim oko 9, 10 godina.

Trenutačno živite i radite u Londonu i tek povremeno boravite u Hrvatskoj. Je li razlika u glazbenoj kulturi zaista toliko velika? Koji je, prema vašem mišljenju, uzrok tome?

MAK: London je zanimljiv jer je dovoljno velik i raznolik grad da se mogu stvoriti i nekakve subkulturne izolacije, ali opet dovoljno dinamičan da se svako malo ispremiješaju. Tako mi je sad jako zanimljiv set warehouse scena u kojima se eksperimentira sa zvucima, jazz mogu svirati svi, a elektronika je improvizacija. Moderni zvuci se miješaju s afrobeatom, spontano, na jamu i jam sessiona je stvarno puno. Koliko čujem, u odnosu na SAD, Engleska nije opterećena jazz kulturom pa se tako polako gubi jazz ili klasika. Bartokovi koncerti se izvode po klubovima, a eksperimentalni krikovi u „ozbiljnim“ dvoranama. Kuži se da je nešto drugačije u Londonu, ili u velikom gradu po pitanju glazbene kulture, a u lošem, tj. težem smislu i po pitanju promocije, marketinga i financija za projekte. Razlozi su normalno multikulturalnost, velik broj ljudi, a možda čak i manjak novaca za sve, kao i sloboda eksperimentiranja bez nužnog cilja (barem kod nekih).

MAJA: Huh! Je, razlika je velika. Ali to je zapravo proporcionalno geografskim razlikama, demografskim, političkim, socio-ekonomskim itd. Ponajprije, u Velikoj Britaniji nema osnovnih i srednjih glazbenih škola kao kod nas, gdje pohađanje istih često ovisi o tome jesu li roditelji bili dovoljno senzibilni te jesu li bili u mogućnosti potaknuti djecu, nego sva djeca u većini škola imaju aktivnu glazbenu nastavu na kojoj uče svirati razne instrumente, uključuju se u orkestre, zborove… Nadalje, na Otoku postoji mentalitet ambicioznosti, vrednovanja umjetničkih zanimanja i praksi koju možete „izučiti“ kao bilo koji drugi „zanat“ te postoje jednakovrijedne obrazovne institucije i za klasičnu i za popularnu i jazz glazbu. Kad tomu dodamo činjenicu da klinci počevši pjevati pjesme na svom materinjem jeziku zapravo pjevaju na svjetskom jeziku, samopouzdanju nema kraja. Nije sve glazbeno zanimljivo i utjecajno, ali nema veze, haha. Aha, još jedna vrlo bitna stvar. Naime, kako primjerice u Londonu žive ljudi, bilo dugoročno, bilo u prolazu, koji potječu iz kultura i etnija diljem svijeta, tako se i odrazi tih kultura miješaju s postojećom u tom trenutku, te se kontinuirano, svjesno ili ne, razvijaju razni glazbeni žanrovski i zvukovni hibridi i mješavine. I to je zapravo ono što povećava vjerojatnost nastanka inspirativnih glazbenih postignuća s osjećajem „svjetskih“ razmjera.

Postoje li razlike između hrvatskih i britanskih glazbenika? Ako da, radi li se tu o pristupu, profesionalnosti, školovanju ili nečem drugom?

MAJA: Uslijed trenja velikog broja glazbenika i glazbenih poslova javlja se velika konkurentska atmosfera koja od glazbenika traži da budu glazbeno fleksibilni i svestrani, da su uvijek u kondiciji, da dolaze na vrijeme i općenito da su organizirani. Možda je takva stvarnost i „brzina“ života kojom se živi na Otoku, u odnosu na primjerice Zagreb, ono što stvara eventualnu razliku. A opet s druge strane, čini se kao da su razlike između britanskih i hrvatskih glazbenika sve manje zbog virtualnog svijeta u kojemu svi imamo jednake mogućnosti i odgovornosti, svijeta u kojemu smo svi jednako prošli, sadašnji i budući. Otkako živim u Londonu, u Zagrebu svaki put iznova otkrivam sjajne glazbenike koji bi i u Britaniji imali sjajnu karijeru.

MAK: Mislim da su glazbenici sa svih područja svijeta, pogotovo u jazzu, sve sličniji tehnikom i osnovnim improvizacijskim idejama, doduše uvijek postoje regionalne razlike u stilu i tendenciji. U Londonu ima više „brija“. Zanimljiva je ta moderna, rock elektronska neznamšta… Što se tiče tehnika i tih stvari, čitanje se čini malo lakše nekima u Engleskoj u odnosu na Hrvatsku, ali to je čisto zbog svakodnevnog rada u prevelikom broju bendova, orkestara i ansambla pa im te note jednostavno moraju biti „u krvi“. Kreativnost je ljudska osobina, pa ne bih to uspoređivao.

Je li u današnjem svijetu moguće graditi karijeru u žanru glazbe koji nije izravno marketabilan?

MAK: Prenose li u današnjem svijetu mediji vijesti koje nisu marketabilne? Ne znam. Pretpostavljam da treba biti spretan.

MAJA: Vjerojatno je, samo znatno sporijim tempom te se onda u međuvremenu stvari stignu zakomplicirati pitanjima egzistencijalne naravi. Zapravo, sigurno je, ali treba biti jako koncentriran, razmišljati „out of the box“ i biti kreativan, ne samo u stvaranju dotične glazbe već i u pronalaženju načina komunikacije s publikom. Moguće je i iz razloga što ukoliko slučajno nemaš dovoljno veliku publiku u svojem gradu, imat ćeš je možda u nekom drugom gradu na drugom kraju svijeta, ha ha.

Za kraj, podijelite s nama svoje dojmove s nastupa na HRT3? Jeste li zadovoljni reakcijama? Možemo li uskoro očekivati turneju?

MAJA: Dakle, 19. veljače 2014., Jazz orkestar HRT-a je u sklopu projekta Europske radijske unije „Jazz Season,“ tijekom cjelovečernjeg koncerta u dva dijela izveo izabrani program četvorice hrvatskih jazz skladatelja. Jedan od njih bio je Mak Murtić, a ja sam u ulozi vokalistice nastupila zajedno s orkestrom na tri od sveukupno pet skladbi. Jako cijenim cijeli Big Bend i dirigenta Sašu Nestorovića te mi je zapravo bila čast raditi s njima, uključujući nekolicinu proba u tjednu prije samog koncerta te sami koncert koji se odvio besprijekorno. Znajući kako radim s profesionalcima, bila sam potpuno bezbrižna, opuštena i potpuno koncentrirana na svoju ulogu. Zajedno sa mnom u ulozi vokalistice na jednoj od skladbi i naratorice, nastupila je i Anabela Barić, mlada arheologinja i studentica klasičnog pjevanja na Muzičkoj akademiji. Za stajling i šminku pobrinula se kreativna Ira Ivašić, a sve to su sjajno osvijetlili i ozvučili spretni tehničari HRT-a. Publika je ispunila sva sjedeća mjesta, a izvedeni skladatelji i glazbenici sva njihova očekivanja! Drugim riječima, bio je to krasan doživljaj, u umjetničkom, tehničkom i emotivnom smislu! U tijeku je organizacija ljetne turneje po Hrvatskoj, i možda široj regiji, o čemu ćemo vas pravovremeno obavijestiti!

MAK: Svoje sam skladbe izvodio s Jazz orkestrom HRT-a, odnosno izveli smo splet stavaka iz djela „A Place Glowing a Brilliant Red“ napisanog originalno za Mimiku. Orkestar pod vodstvom Saše Nestorovića s vokalima Majom Rivić i Anabelom Barić bio je fantastičan. Odlični solisti, vrhunski gruvovi Marka Lazarića i dugo očekivano repanje našeg Big Banda. Također je bila nezamjenjiva makeup umjetnica Ira Ivašić koja je od cura napravila Marsovke. Trenutačno pokušavamo organizirati koncerte po Hrvatskoj i okolici s cijelom londonskom Mimikom, tražimo mjesta, festivale pa da sve to povežemo u jedan set marsovskih ekspedicija.

Draga Maja, dragi Mak, puno vam hvala na vremenu koje ste odvojili za naša pitanja, želimo vam puno uspjeha u budućem radu! 🙂