Knjigu Šaptanje bankomatima i druge nježnosti možda je najbolje predstaviti riječima Frakturina urednika, Romana Simića, koji je o knjizi napisao: „Dvoje nagrađivanih autora – pisac i likovna umjetnica – stvorili su knjigu u kojoj dijalog vode formom i formatima, karakterom i temperamentom, jezikom i umjetničkim rukopisom. Život je u detalju, kao da kažu. Nikad pokazati, nikada ne ispisati sve.“

Ravnopravna suradnja dvije umjetnosti, ukoričena i objavljena u formi književnog djela relativno je nesvakidašnja pojava na domaćoj sceni. A upravo su si takav zadatak dali Vida Meić, nagrađivana grafičarka i asistentica na fakultetu, i Ivan Jozić, nagrađivani pisac i menadžer.

Kako je došlo do suradnje?

Vida: Slučajno, poslovno poznanstvo, na projektu sada bivših poslova, rezultiralo je prijateljstvom, a potom i kavom na kojoj mi je Ivan predložio suradnju koju tada i nismo mogli jasno vizualizirati i zamisliti, no krenuli smo u proces spajanja dviju umjetnosti, koji je nakon par godina rezultirao knjigom.

Kako ste se odlučili za naslov knjige?

Ivan: Naslov knjige važan je jer daje ton knjizi, nagovještava radnju. Zajedno s koricama daje preview onoga što čitatelj unutra može očekivati. Vida, naš urednik Roman Simić i ja imali smo barem pedeset varijanti naslova.

Atlas mrlja, Probudio nas je potres, Mrlje iz kojih čitamo… Finalni naslov predložio nam je urednik, a „Bankomati“ su i nama sjeli zbog tog, nadamo se, skrivenog šarma, tračka duhovitosti, pomaknutosti, koji taj naslov nosi u sebi.

Koliko je dugo knjiga nastajala i koliko se kratkih priča u njoj nalazi?

Ivan: U knjizi je pedesetak priča, a nastajale su oko pet godina. U početku, za mene je to bila „samo“ proza, knjiga koju je trebalo osmisliti i realizirati prema pravilima zbirke kratke priče.

Kada smo otvorili temu suradnje, manji broj priča je postojao (kao što je postojao ciklus Vidinih nagrađivanih Mrlja) pa nam je oboje poslužilo za „testiranje“ – trebali smo si odgovoriti na pitanje kako uopće spojiti apstrakciju i mikroprozu.

Kako taj spoj prezentirati publici, da jedan drugoga ne „pregaze“, da si ne budu ukrasi, nego da jedna drugu nadopunjuju. Opasno je zaljubiti se u svoju ideju, vjerovati da će projekt funkcionirati samo zato što mi mislimo da je to kul. Zato smo bili oprezni, pa je i taj dio, spajanje, trajao par godina.

Na koji ste način birali grafike, jesu li povezane sa sadržajem?

Vida: Da, cijelu knjigu smo radili paralelno, mrlje sam stvarala nakon pročitanih redaka, vodeći se osjećajem i asocijacijama. Na već postojećim grafikama, tražila sam ultrazumirane detalje koji najbolje dočaravaju i nastavljaju priču, intervenirala, docrtavala, brisala, čistila. U želji da se riječi ne odvajaju od likovnih elemenata, reagirala sam impulzivno vođena impresijama.

Koristeći samo likovne elemente, a ne sugestivne forme, čitatelju želimo otvoriti percepciju i mogućnost imaginacije. Aspekt slučajnosti prožima se i kroz tekst i mrlje, dajući im život i životnost. Uhvaćen trenutak života, nedorečena slika, nespretan događaj, slučajna mrlja, ogrebotina… Zbilja sakrivena u slučajnosti, podložna interpretaciji, vodeći pritom dijalog s čitateljem.

Kako ste se osjećali nakon što ste napokon primili gotovu knjigu u ruke?

Vida: Ushićeno, malo uplašeno, drugačije je vidjeti nešto u digitalnom mediju i na papiru. Mislim da to bilo najbrže listanje knjige ikad, u želji da sve vidim odjednom, kasnije je naravno uslijedilo najsporije, proučavanje svakog detalja.

Ivan: Osjećaj je sjajan. Neka vrsta tihe sreće, postignuća. Knjiga od trenutka objave živi svoj život bez pretjeranog utjecaja Vide ili mene. Percepcija publike, različite mogućnosti čitanja, interpretacije… to je zapravo izvan našeg utjecaja, i dobro je da je tako.