Svi umjetnici, prozvani i samoprozvani, stari i mladi, visoki i niski, bivši i sadašnji studenti ALU-a, propali studenti i oni koji nikad nisu studirali pozvani su da izlažu na četvrtoj, skoro tradicionalnoj, jednodnevnoj izložbi „Neue kroatische Kunst“. Jer jednostavno sve bolje zvuči na njemačkom;).
Jedini je preduvjet bio – donijeti rad i dobro se zabaviti na izložbi. Da nas netko pita ( pitajte nas!), sve bi skupne izložbe ovako izgledale: veselo, opušteno, prizemno. Bez govora. Donesi Svoje Piće. Razgledaj, druži se i zabavi. Čak nam ni za našu nježnu dob povremeno preglasne gitarske solaže nisu smetale. PrevišeJ.
Na ovoj se izložbi – ako ne djelom, onda barem kao posjetitelj – našao doista svatko tko se u Zagrebu ozbiljno bavi ili počinje baviti likovnom umjetnošću, a znalačko oko moglo je među radovima pretežito mladih umjetnika prepoznati i radove već razvikanih imena. Na ozračju Ateljea Monika te bi večeri pozavidjela i mnoga montmartreovska kavana.
