Razgovarali smo s autoricom i kustosicom projekta Other side Marijom Lopac o nastanku i razvoju projekta koji povezuje hrvatsku i vijetnamsku likovnu scenu.
Ideja je proizašla iz turističkog putovanja u Vijetnam 2013., nakon kojega je uslijedio dulji boravak na likovnoj rezidenciji u gradu Hue. Tad sam uvidjela da Hrvati nemaju dovoljno informacija o Vijetnamu te vijetnamskoj kulturi i suvremenoj umjetnosti, ali i da je Hrvatska Vijetnamcima vrlo interesantna zbog slične prošlosti, no istodobno daleka i nepoznata. Suradnja je započela 2015. izložbom Red project vijetnamskog kolektiva Le Brothers u Galeriji Prsten. Uslijedile su izložba Scars Mai Nuygen 2016. te 2017. zajednička izložba Tran Trong Vua, iranske umjetnice Pantee Karimi i mene.
S druge strane, lani je organizirana grupna izložba hrvatskih umjetnika u Vijetnamu pod nazivom Memories u galeriji New space art foundation u Hueu, a iduće godine očekuje nas izložba vijetnamske umjetnice Linh Phuong Memory of the blind elephant.
Kakve su bile reakcije posjetitelja izložbi u obje zemlje?
Moram priznati da me vijetnamska publika svaki put iznova oduševi. Reakcije u Vijetnamu su izvrsne, ne samo na grupnu izložbu hrvatskih umjetnika, već i na činjenicu da im netko pomaže i organizira izložbu u drugoj zemlji. Oni su i dalje vrlo zatvorena zemlja. Primjera radi, prije same izložbe fotografije radova s kratkim opisom bile su poslane gradskoj komisiji za kulturu (drugim riječima, na cenzuru) kako bi procijenila je li dopustiva odnosno odlučila da nije previše eksperimentalna, otvorena ili politički motivirana. Zanimljiva situacija dogodila se na otvorenju izložbe Memories jer je došao policajac i intenzivno analizirao rad Ive Čurić koji je predstavljao tehnički crtež podmornice. Ne znam vijetnamski, ali mi se činilo zanimljivim kako se savjetovao s kolegama oko toga crteža. Vijetnamci vole prisustvovati izložbama, dosta su otvoreni po tome pitanju. Imam osjećaj da smo mi mnogo ljenji po tom pitanju i naša publika nije toliko brojna. Nadalje, njihovi mediji stavljaju kulturu na pijedestal te intenzivno izvještavaju o izložbama i sličnim događanjima.
Koje su sličnosti, a koje razlike u pristupu umjetnosti u Hrvatskoj i Vijetnamu?
Pristup umjetnosti znatno je drugačiji. Uvijek kad sam u Vijetnamu osjetim tu njihovu želju za novim saznanjima. Veliku otvorenost, u okruženju reducirane slobode informiranja. U prošlosti se borba za slobodom informiranja te slobodom kulture i umjetnosti plaćala zatvorom. Primjerice, Tran Trong Vu (čije smo radove ove godine izložili u Galeriji Pikto) jedan od zabranjenih vijetnamskih umjetnika ne samo zbog svog subverzivnog rada, već i zato što je njegov otac, poznati vijetnamski pjesnik, bio osuđen na doživotni kućni pritvor. A umjetnica Linh Phuong, čiji ćete rad moći vidjeti 2018. u Zagrebu, odrasla je u očevu studiju za eksperimentalnu, konceptualnu suvremenu umjetnost Nha San u Hanoiju, koji je vlast zatvorila 2011. Međutim, nisu se predali i Linhin kolektiv Nha San funkcionira i danas, a osvajač je i niza svjetskih priznanja. Sviđa mi se njihova borba za neovisnost umjetnosti, razbijanja granica cenzure. Posjećujem Vijetnam od 2013. i svake godine me nanovo iznenade njihov trud i borba. Nedavno sam čula i kako slikari žive odlično u Vijetnamu, uspijevaju prodati svoje slike. Mislim si, pa nigdje u Europi ne čujem tako nešto.. Veoma su povezani i sa susjednim zemljama što se tiče stipendija ili usavršavanja. Mnoge se mogućnosti nude mladima.
Razlika je i to što su brzi u dogovorima, no zna se dogoditi da ih nenamjerno ne poštuju pa treba biti strpljiv i razviti razumijevanje za to. Kod nas je, primjerice, normalno da godinu unaprijed znaš jesi li prošao na natječaju za izložbu, kao i to da će te kontaktirati u slučaju promjene termina odnosno da ćete zajednički rješavati eventualno nastali problem. U Vijetnamu mi takvo što ne jave na vrijeme ili tek nakon što sama pitam. Sve je to iskustvo i mnogo sam naučila, ali sve ima svoju cijenu.
Kojih se trenutaka u projektu najradije sjetiš?
Ovaj projekt realiziram već tri godine. Upoznala sam mnogo umjetnika i njihovih životnih priča. Ono što me pokreće jest rad na pomicanju granica i udaljenosti. Sviđa mi se ideja da se zahvaljujući internetu i medijima i ovakvim projektom smanjuje neznanje i isključivost o tzv. dalekoj zemlji. Mi Hrvati imamo problem s nacionalizmom, pretjeranom veličinom, pa i narcisoidnošću te sam na početku nailazila na otpor naših institucija jer Hrvatska nema ekonomsku suradnju s tom (siromašnom?) zemljom te se samim time njihova kultura tretira kao nebitna. Čak sam dobila savjet da se orijentiram samo na zemlje EU. Danas sam sretna što nisam odustala. Kad je bilo najteže, ipak je program realiziran i danas malo po malo nailazim na odobravanje istih tih institucija. Uživam u Vijetnamu. Tamo se kao umjetnik , ali i kao kustos, osjećam izvrsno. Pružaju mi se mogućnosti, a to mnogo znači nama freelancerima. U planu je i proširivanje projekta na druge zemlje te je i to nešto što me usrećuje.
