Izložba “Puni krug” još jedne Fragmentašice, Ivone Jurić, mogla se do 2. srpnja razgledati u Galeriji Vladimir Bužančić Centra za kulturu Novi Zagreb. To smo iskoristili kao izliku za razgovor sa zanimljivom mladom slikaricom, koja ovim ciklusom slika tematski zaokružuje ono što je započela prvom samostalnom izložbom 2011. g. Njezini pejzaži bez ljudi u kojima se istovemeno ljudska prisutnost ne može previdjeti stvaraju jedinstveno, gotovo nadrealistično ozračje i ukazuju na razvijen slikarski potpis.

Koja ti je bila glavna inspiracija za slike predstavljene na izložbi “Puni krug”?

Htjela sam naslikati prijelaznu fazu, međudogađaj, trenutak kad se počinje mijenjati slika, doživljaj onoga što promatrač osvještava kao stvarnost. Slikanjem i djelovanjem na slici pridružujem se promjeni i sudjelujem u mijeni stvari. Pretpostavljam da koliko postoji promatrača slika svaki će proučiti i protumačiti sliku kroz svoju prizmu pitanja i znatiželje. Tih stvarnosti nalazim onoliko koliko je promatrača. Moja početna ideja, misao, nestaje i početni upucani impuls se nastavlja kroz tuđi svijet. Glavna inspiracija je priroda sama koja se naprestano mijenja i treperi.

Zašto si se odlučila za ovaj naziv izložbe? Što za tebe predstavlja puni krug?

Naziv izložbe je „Puni krug“ jer je svaka slika na izložbi likovnim jezikom povezana s barem još jednom slikom, ako ne i više njih, i međusobno se nastavljaju jedna na drugu. Veza se nalazi ili u motivu ili u samoj strukturi slike ili u likovnom izrazu koji na različite načine obašnjava, dodiruje iste elemente. Također je moguće da jedan veo na slici nema isto tumačenje kao i na drugoj. Znači, slike slučajno rade taj puni krug svojim likovnim jezikom, otvarajući ili završavajući određenu naznaku priče koja se nazire u slici. Puni krug bio bi kružnica koja počinje i završava na određenom pitanju, a to pitanje postavlja promatrač.

Zašto se na tvojim slikama vide samo tragovi koje ljudi ostavljaju iza sebe, a nikada oni sami?

Slika prikazuje čovjeka čak i kad nije naslikan na slici.

Ima li u tvojim radovima nade i u čemu se ona odražava?

Nada je uvijek prisutna. Ako se pojavljuje određeni osjećaj beznađa, onda je sigurno i nada ovdje, jer su to dvije strane jedne cjeline. Ako se pitanje odnosi na nostalgiju, sjetu i pitanje okoliša i čovjekove svijesti prema okolišu teško je pričati o nadi. Nada je uvijek prisutna.

 Koja je današnja uloga likovne kritike?

Današnja uloga likovne kritike je ista kao i uloga likovne kritike prekjučer. 🙂 Šalim se. Ako postoji jedan zajednički prostor, međuprostor, koji dijele likovna kritika i likovna umjetnost prostor jednog će uvijek pomalo zadirati u drugi i obrnuto. Koliko će se te granice pomicati ovisi o protagonistima.