Razgovarali smo s Ozrenom Kecerinom i Vladimirom Novakom povodom njihove izložbe “Uokvirivanje prirode”, koju možete pogledati u Galeriji SC do 19.3.2016.

Koliko je biljaka nastradalo za potrebe izložbe?

Kecerin: U radu sam reciklirao staru drvenu građu, ništa što je tek naraslo nije bilo korišteno za moj rad.
Novak: Nije puno. Hrast koji sam koristio za izradu svog rada ležao je u šumi posječen od strane Hrvatskih šuma. Budući da je bio sav iskrivljen i njima neupotrebljiv za prodaju, otišao bi u drva za grijanje, a u ovom slučaju postao je skulptura. Trska, ona se u nekim krajevima svake godine bere, ima je k’o pljeve, tako da nema straha niti oko toga.

Zašto ste izabrali prirodne materijale?

Kecerin: Iz više razloga. Npr. zbog procesa rada, koji sam materijal nameće, a meni odgovara, zbog osjećaja i misli da su ti materijali u kiparstvu zaboravljeni ili neistraženi…

Novak: Njima sam u mogućnosti prenijeti direktno moja opažanja i zaključke iz prirode. Logika mi govori da onda koristim materijal u njegovu prirodnom stanju i s prirodnim mogućnostima koje pruža. Ima ih oko nas, čisti su, mirišu i jednostavno nose tu sirovost koju tražim.

Je li vaša suradnja slučajnost proizašla iz sličnosti izričaja i ideja ili ste temu i način izvedbe izabrali dogovorno?

Kecerin: Suradnja je proizašla iz srodnosti ideja, imamo neka slična razmišljanja i bliske polazišne točke.

Novak: Tokom studija u istoj klasi, kroz razgovore i rad, vidjeli smo da naši radovi u istom prostoru djeluje snažno i očituju komunikaciju koju smo uspostavili među sobom. Tu smo energiju odlučili udružiti u neke druge projekte, pa smo tako postavili i ovu izložbu.

U kojoj je mjeri prostor u kojemu se izlaže bitan za vaš rad? Koji ste efekt željeli postići?

Kecerin: Prostor je uvijek bitan. Pokušali smo se odabirom radova prilagoditi galeriji, ne nakrcati je. Glavna misao nam je bila da svaki rad funkcionira za sebe i ima svoj prostor. Pokušali smo rasvjetom zatomiti sterilnost galerije, s poda i zidova maknuti svjetlo i akcentirati same materijale i njihovu boju. Na kraju čini se da su oni ipak prevladali prostorom.

Novak: Prostor je jako bitan. Skulptura se u suštini i bavi prostorom, djeluje u njemu ili ga obuhvaća… tako da nikako ne možemo zanemariti karakteristike prostora u kojemu interveniramo. Htjeli smo ostvariti jedan dinamičan postav kao što je ovaj. Imamo nešto na zidu, u zraku, u prostoru, na podu… popunjen prostor, ali skladno i s dovoljno zraka za svaki izloženi rad.

Koja je poruka vaših radova?

Kecerin: Pokušaj manipulacije prirodom, u mom slučaju ilovačom, nešto je što čovjek pokušava kroz povijest i nisam siguran koliko je to uvijek uspješno. Na ove radove gledam kao svoj pokušaj ovladavanja prirodom.

Novak: Moji radovi ne nose neku posebnu poruku. Ali bio bih sretan ako kod nekoga potaknu misao na prirodu i razmilšljanje o stavu prema prirodnom. Danas je to, čini mi se, rijetkost, a meni se čini nužnim!

Za kraj, jedno aktualno pitanje: da možete i želite, u koju zemlju biste emigrirali?

Kecerin: U Španjolsku, mislim. Jedino sam tamo proveo neki duži vremenski period i osjetio kako je tamo.

Novak: Vjerojatno bi to bila Švicarska. Tamo poznajem puno divnih ljudi i imam osjećaj da bih imao priliku raditi što volim. Tu su i predivne Alpe u koje uvijek možeš otići, a da ti nisu predaleko. To je tamo odlično. Nešto te muči?! Uzmeš ruksak i bris u Alpe. Tamo se sve nekako posloži, barem na neko vrijeme.