U razgovoru s Andrijom Škarom, jednim od organizatora, razgovarali smo ne bismo li zajedno našli odgovor na pitanje “Tko čita?”.

O čemu se radi u programu „Tko čita?“

Program „Tko čita?“, koji se odvija u prostorima zagrebačkog SC-a (i u suradnji s Kulturom promjene) u manje-više redovitom mjesečnom ritmu, namijenjen je promociji mladih autora, prozaika i pjesnika rođenih nakon 1980. Književne večeri su sve nalik jedna drugoj, publika ih se već poprilično zasitila pa je ideja predstaviti mlade autore na ponešto drukčiji, opušteniji i neformalan način. Autori ovdje čitaju svoje tekstove, ali i razgovaraju s moderatorom (ili moderatorima), govore o svojem životu, motivima za pisanje i razotkrivaju sve ono što inače ostaje skriveno.

Tko je pokrenuo program i s kojim ciljem?

Program je pokrenuo pjesnik i arhitekt Darko Šeparović koji je kao pomoć u organizaciji pozvao mladog pisca Svena Popovića koji je pak pozvao mene. Za sada smo u priči nas trojica, a za vizualni identitet je zadužena Dora Lugarić.

Shvatili smo da mladi pisci i pjesnici često ostaju nezamijećeni i da nemaju prostora za prezentaciju vlastitog rada. Imamo dosta jaku književnu scenu, gomile talentiranih mladih autora, ali za njih se izvan uskih krugova književne scene slabo zna. Cilj nam je promovirati mlade talente i zainteresirati za književnost i one kojima to možda nije primarni interes. Znam da zvuči nadobudno, ali zapravo je stvar sasvim jednostavna. Nitko ne može ostati imun kada čuje dobro napisan i lijepo interpretiran tekst.

Koji je najbolji način promicanja književnosti danas?

Svaki način promocije književnosti je dobar ili, da obrnemo stvar, dobar je svaki način koji daje rezultate, a nekakvi se rezultati mogu pojaviti tek kada se dogodi ukupnost svih mogućih načina – od prijateljske promocije putem društvenih mreža preko programa kao što je naš, brojnih književnih festivala i sličnog pa sve do vrlo važne podrške mainstream medija. Bez njih ipak ništa.

Koliko se promijenila čitateljska publika i njihovi zahtjevi u posljednjih 10 godina?

Publika se mijenja onoliko koliko se mijenja svijet oko nas. Sve se ubrzalo, svi su neprestano zakačeni na svoje pametne telefone i više se čitaju statusi i poruke nego knjige. To je naprosto tako i nad tom činjenicom ne treba zdvajati. Ljudi danas žele kratke tekstove i one koji komuniciraju brzo. S jedne je strane mudro udovoljiti tom zahtjevu, ali s druge se strane knjigu, koja veliki dio svoje privlačnosti duguje upravo činjenici da je riječ o sporom mediju, može i promatrati kao zadnji bastion otpora svijetu koji se ubrzavanjem poglupljuje.

Čitalačke publike ima i uvijek će je biti, samo što se ona u posljednje vrijeme smanjuje i kopni i pretvara u neku vrstu elite, a to nije dobro jer književnost je zaista za svakoga i trebala bi biti za svakoga, nema osobe koja neće pronaći knjigu za sebe. Samo treba uložiti malo truda ili poslušati dobronamjerni savjet.

Što te uvijek može nasmijati?

Očekivani odgovor – knjige. Knjige me mogu nasmijati, rasplakati, oduševiti, razbjesniti i izazvati beskrajni niz emotivnih reakcija. Ne mogu zamisliti život bez čitanja i ono mi je strahovito važno, ma koliko patetično zvučalo, jednako važno kao hrana ili voda. Između ostalog, čitanje je i urnebesna zabava, postoje stotine iznimno duhovitih knjiga kod kojih se smiješ na glas i često mnogo potpunije i bolje nego kod gledanja najsmješnije humoristične serije. Treba čitati i treba dolaziti na „Tko čita?“. Pisci nisu stand-up komičari, ali itekako znaju nasmijati.