Svi rado ističu kad su nešto važno ili vrijedno otkrili prije drugih. Ni mi nismo iznimka pa ćemo neskromno podsjetiti da je Sebastijan Dračić, umjetnik kojeg se danas nerijetko ističe kao „jednog od najznačajnijih hrvatskih slikara mlađe generacije“, još 2008. radom „Majčinstvo Katarine Kotromanić“ osvojio 3. nagradu na 5. izdanju Erste fragmenata. S autorom smo – o laganim temama umjetnost i čovjek – razgovarali povodom otvorenja njegove samostalne izložbe „Grey“, koja se do 8. lipnja može razgledati u Galeriji Kranjčar, Kaptol 26.
Velik broj tvojih novih radova nema kraj, već se more, šuma ili smeće proteže u nedogled. Možeš li nam objasniti zašto?
Horizont nam je neuhvatljiv, daleko magično mjesto na koje nikada ne možemo stići.
Stvaram iluziju dubine prostora, slikarskim trikom kojim dvodimenzionalna ploha platna postaje iluzija trodimenzionalnog prostora. Na mnogim mojim slikama točka gledišta je postavljena u visinu, tako postavljam promatrača u poziciju kao da lebdi iznad tla. Na slikama blago iskrivljavam perspektivu, toliko, da to iz prvog gledanja nije očito, ali buni promatrača koji shvaća da nešto nije u redu. S druge strane jako mi je bitna vjernost iluzije, da promatrač unatoč sumnji povjeruje u prizor. Slika je konstrukcija stvarnosti.
Koja je (rijetka) uloga čovjeka u tvojim radovima? Čini se kao da su oni samo usputno ovdje, dok više pažnje posvećuješ okolišu ili interijeru?
Lik čovjeka je rijetko prisutan na mojim slikama, no on je glavni junak ili antijunak ciklusa slika „Gray“. Nije potrebno doslovno naslikati čovjeka da bi slika o njemu govorila. Ljudi svojim odlukama i postupcima, ostavljaju traga u prostoru i vremenu čak i kada nisu fizički prisutni. Ponekad je izuzeće nekog ključnog elementa centar dramatike cijele kompozicije. Čovjek, životinja, biljka, kamen, sve je to dio naše realnosti.
Ima li nade za čovječanstvo? Možemo li se boriti protiv neumitne prolaznosti vremena?
Ne bih ja gledao na čovječanstvo tako ozbiljno i fatalistički. Svi mi živimo u svijetu koji je s jedne strane zeznut i turoban, a s druge lijep i zanimljiv. Oduvijek je bilo tako, a vrijeme teče. Svaka borba protiv vremena u samom je startu izgubljena. Zato vrijeme treba prevariti i iskoristiti onoliko koliko ga imamo na najbolji mogući način. Da citiram legendarnog Grunfa: “Bolje nešto od nečega nego ništa od ničega.”
Da jedini preživiš kraj svijeta, u kojem krajoliku koji si naslikao bi se najradije našao?
Ne bih želio jedini preživjeti kraj svijeta i biti onaj koji će ugasiti svjetlo.
Tko te od živućih umjetnika inspirira na daljnji rad? Ima li uopće takvih ili želju za radom dobivaš iz drugih izvora?
Ideje za slike mi dolaze s raznih strana, ne samo iz umjetnosti, to je jedna puno šira priča. Nikada nisam imao neki uzor, no postoje ljudi koji gledaju svijet drugačijim očima i kojima se divim, ne samo slikari. Vrlo je bitno gledati kako se neke ideje razvijaju u drugim područjima umjetnosti, te je tako neke elemente tih ideja i pristupa moguće uspješno transformirati u slikarski jezik. Meni je značajan autor u tom smislu bio Werner Herzog. Njegov originalan i neponovljiv način korištenja filma u konstrukciji svoje umjetničke vizije mi je od prvog susreta s njegovim radom bio jako zanimljiv.
Koliko slika naslikaš u jednoj godini? Odnosiš li se prema slikanju kao prema poslu, npr: “danas slikam od 8 do 5”, ili čekaš poznato “ono nešto“?
Slikarstvo je moj posao, moja ljubav, moja zabava, moj poziv i moj život. Nikada nisam imao dnevni ritam slikanja, a samo slikanje zauzima možda i manje vremena od onoga što čini cijeli kreativni proces. Kako je slikanje dosta zahtjevan posao, obično ne slikam više od četiri-pet sati u komadu jer mi koncentracija pada, no ponekad znam i duže raditi, po sedam, osam, devet sati, ali to je rijetko. Nemam običaj slikati svaki dan, nema smisla forsirati se i umjetno stvarati neki dnevni ritam kada je kreativnost nešto što zahtijeva umjereni kaos. Što se tiče broja slika, nisam vodio statistiku, a unazad desetak godina mislim da nije bilo godine da sam naslikao isti broj slika. Svoje slike razvrstavam po ciklusima, godine mi nisu toliko bitne.