…DOSAD
Rođena sam u Zagrebu, 1990. godine, točno na dan jeseni. Upisujem Akademiju likovnih umjetnosti 2011. godine, a trenutačno sam na drugoj godini diplomskog, nastavnički smjer. Put do studiranja na likovnoj akademiji bio je toliko logičan slijed događaja, kao prirodni tok vode.
Puno toga me potiče na akciju, tog tromog čovjeka u meni mora nešto gurnuti. Gurnuti u smjeru rješavanja problema. A to može biti bilo što. Pa i žustre rasprave sa prijateljima, šetnje po šumi, moji psi, filozofiranje o ping-pong loptici, krađa trešanja, nabavka tri litre boje i platna u jednom danu, otkrivanje novog puta, tišina, blato, novo poznanstvo i sve ostalo.
Iz toga bi se dalo zaključiti da me pokretanje pokreće, to jest inspirira.
SAD
Mia Maraković: Dnevnik 1
Moj likovni dnevnik je najbliži naziv onome što on predstavlja. To je posljednja stvar koju pogledam navečer i prva koju vidim kada se probudim. Zvuči pomalo kao izlizana romantična izjava, ali svako malo mijenjam dnevnike tako da, izlizano sigurno nije.
Unutra je moj san o letu bez metle, citati iz knjiga, moje mame ili klinca u tramvaju. Unutra su moje ideje koje mi se otvaraju kada pustim mozak na pašu (tada sam često na gračanskom ribnjaku, šećem po livadama). Unutra su zarobljeni trenuci kojima nisam dozvolila da pobjegnu, ali i teške filozofije o Suncu i jaglacu. Kako dišem ja, tako diše i moj dnevnik. Ovakvi momenti su uglavnom zabilježeni u starim knjigama. Odgovaraju mi takve ispisane pozadine. Vizualno su mi prekrasne.
Ne tražim knjige jer one uvijek nađu mene, mašu mi toliko snažno da ih moram vidjeti, prepoznati, samo u trenutku potrebe. Poslije prepoznavanja slijedi konverzacija koja traje, pa nekad čak i godinama. Ustvari ,usudit ću se reći da nikada niti ne prestaje. Bitno mi je da svaka stranica bude vizualno lijepa. Stvari moraju biti lijepe inače nešto nije uredu.
U državi koja je smanjila dozu kulture na minimum minimuma vidim ovu inicijativu kao oazu u pustinji. I da ih je bar više. Osim značajne izložbe, potvrde struke i otkupa rada ovakvo priznanje mladim umjetnicima sigurno daje vjetar u leđa.
ODSAD…
Planiram putovati što je više moguće. Sama sebi volim raditi terenske nastave. To je prvo i najvažnije. S ovoliko sramotnim budžetom za kulturni sektor ne vidim nikakvu perspektivu niti za stare niti za mlade umjetnike. Mislim da su umjetnici postali ugrožena vrsta u Hrvatskoj.
Mia Maraković: Dnevnik 1