Živeći unutar četiri u međuvremenu mi već vrlo poznata hrvatska ugla često sam se znala zapitati kako žive ljudi na drugom kraju svijeta. A onda mi se pružila prilika da to sama otkrijem, u sklopu petsemestralnog MBA studija u Kini. Zemlja koja po svojoj kulturi i drukčijem načinu života slovi kao velika enigma ostatku svijeta ostavila me bez daha. Kažu da Kinezi znaju šokirati strance svojim običajima, no ono što je mene posebno oduševilo, a nerijetko i iznenadilo, jest prehrana. Čini se ljubav zaista dolazi kroz želudac;).
Prije nego što se bacite na otkrivanje novih okusa i mirisa, prvo morate ovladati oruđem. Štapići za jelo ili kineski “kuaizi” jedan su od najvećih izazova strancima. No kada živite ovdje, štapići vam predstavljaju veliku zabavu prilikom obroka, ali i kontrolirani unos hrane ako želite smršaviti. Kinezi shvaćaju da strancima umijeće korištenja štapića izgleda kao znanstvena fantastika, stoga rado pomognu ako vide da se ne snalazite. Ako ste vrlo vješti s njima, možda će se čak malo i nasmijati.
Kina je poznata i po tradiciji ispijanja čaja. Ovdje su čajevi domaći, kupuju se na tržnici u velikim vrećama i prodaju po gramaži. Poslužuju se u zanimljivim malim šalicama, cijedeći do dva puta vodu s listićima biljke koju želite probati. U okusu možete osjetiti prirodu, travu i svježinu biljke. Bez aditiva i onih čudnih E brojki!
Zhejiang provincija u kojoj studiram najbogatija je provincija u Kini. Kažu da su ovo bogatstvo stekli u vrlo kratkom roku, što se primijeti po velikom trudu koji unose u svakodnevne aktivnosti i činjenici da su trgovine otvorene čak do ponoći. Od radnog vremena još je zanimljivija ponuda trgovina, posebno supermarketa. Nakon prvotnog šoka sad me više ne iznenađuje kad na policama naiđem na skuhanu i začinjenu vakumiranu pileću nogicu. Doduše, još nisam došla u napast i kupiti je :).
Svi znaju da je Kina poznata po riži, negdje su čak i hamburgeri posluženi tako da se meso i povrće stave između dvije kuglice riže. No zato kruha nema! Jedine rijetke inačice jesu slatki kruh ili čak kruh u svim bojama. Jeste li kad vidjeli kruh ljubičaste boje? Možda i bolje da niste.
Čokolada, keksi i ostale europske ovisnost ovdje se nisu proširili, čemu Kinezi vjerojatno barem dijelom mogu zahvaliti pretežno dobru liniju. Kinezi vole prirodno suho voće, različite ljuto začinjene orašaste plodove ili čak i komad mesa koji kupe u trgovini i jedu na štapiću kao „snack“. Osobno su mi najdraži ulični štandovi sa svježim povrćem i mesom, gdje se možete jako dobro najesti i za deset kuna. Različite vrste palačinki, slatkih i slanih, s povrćem ili mesom, tofuom ili jajetom mogu se kupiti za samo pet kuna. Naravno, još se katkad iznenadim pokojim gastro rješenjem, primjerice kad vidim patlidžan koji se na dršci metle suši ispred restorana, no to je istovremeno i ono što me oduševljava ovdje. Jednostavnost i praktičnost uvijek je na prvom mjestu. Sve je to Kina koja vam se ili ne sviđa ili je naprosto obožavate. No jedno je sigurno – Kina nikog ne ostavlja ravnodušnim.