Razgovarali smo sa Željkom Božićem, nagrađivanim pjesnikom i autorom fantasy romana Cvjetovi svjetla.

Koliko dugo se baviš pisanjem?

Raznim oblicima kreativnog pisanja bavim se više od dvadeset godina, a prvi roman pokušao sam napisati još u vrijeme srednjoškolskih dana.

Držiš li se uvijek istog žanra?

Nikad ne krećem od žanra jer potreba za izražavanjem prethodi svakom žanru. Međutim, žanrovi olakšavaju usmjeravanje – kanaliziranje –  te potrebe.

S jedne strane žanrovi nas možda ograničavaju, ali zato zauzvrat daju strukturu našim idejama. Strukturu bez koje ne može biti koherentnog i smislenog sadržaja.

No, eksperiment, imaginacija i talent mogu donijeti nešto istinski novo, pa onda, iako priča ili umjetničko djelo nastaju u okvirima određenog žanra, mogu se svojom dubinom preliti preko njegovih granica.

Smatram da u tom smislu fantastika ima posebno mjesto, jer iako daje strukturu s kojom neminovno idu granice, istovremeno dopušta i nevjerojatnu tematsku i kreativnu izražajnu slobodu.

Koliko je važno tražiti značenje u pjesmi? I je li ono uopće potrebno?

Ako pjesma za nas nema barem neko rudimentarno značenje, onda ne komunicira ništa – bila bi kao nijemi film koji nema čak ni sliku. 

Ali lijepa stvar kod poezije je to što čitatelj, u doživljaju i interpretaciji, može sudjelovati u stvaranju i razvoju značenja. U pjesmi se, naime, ne reflektira samo svijest pjesnika, nego i svijest čitatelja.

U tvom fantasy romanu Cvjetovi svjetla velik dio radnje odvija se na mitskom planetu Althairi, koji je, osim tajnama i opasnostima, bogat bujnom i neobičnom vegetacijom i čijim zrakom teku „rijeke opojnih mirisa“. Kako i zašto si se odlučio baš na takav setting?

Dolazak na Althairu specifičan je dio priče. To je novi i nepoznati svijet za junake priče, ali i za čitatelje. Zato je morao po nečemu biti poseban. Sjećam se da sam, prelistavajući Herodotovu Povijest, naišao na njegov opis drevne Arabije.

Herodot je vrlo živopisno prikazao nastanak raznih mirisa i mirodija poput cimeta i tamjana po kojima „cijela Arabija neobično ugodno miriše“.

Čim sam to pročitao, „znao“ sam da tako neodoljivo i egzotično miriše i Althaira. Na neki je način to bio „heureka“ moment. Iako nisam to planirao, Althaira je tako dobila prvu osobitost – motiv opojnih mirisa – koja se povezala sa širom temom priče, sadržanom i u naslovu knjige.

Bi li rekao da su Cvjetovi svjetla hrvatski fantasy?

Pa možda samo u najopćenitijem smislu – kao knjiga koju je napisao hrvatski autor. Jer inspiraciju za izgradnju svog fikcionalnog svijeta najviše sam crpio iz povijesti i kulture antičkog svijeta, ali i razdoblja srednjeg vijeka i renesanse pa čak i romantizma.

Dakle, iako sam koristio poneki detalj iz hrvatske povijesti, utjecaji su naprosto previše brojni, raznoliki i slojeviti, a da bih mogao romanu pridati bilo kakav epitet te vrste.

Za kraj jedna aktualna tema – hoće li AI zamijeniti pisce?

Brojna djela fantasy žanra (ili bio kojeg drugog) u većoj su ili manjoj mjeri oponašanje, razne varijacije djela velikih autora – a oponašanje je upravo ono što čini AI. Dakle, rekao bih da se AI može približiti toj razini pisanja i književnosti, vidjet ćemo koliko uspješno.

No, ne znam hoće li i može li AI zamijeniti uistinu originalne autore, koji svojom maštom pomiču granice žanra, čak stvaraju nove, i idu korak dalje od pukog oponašanja.

Čini mi se da je u temi odnosa AI-ja i umjetnosti podcijenjena važnost subjektivnog iskustva. AI nije subjektivan i osoban. S druge strane, pisci i umjetnici jesu.

Na primjer, Tolkienova djela plod su upravo njegovog osobnog i sasvim subjektivnog iskustva življenja, tragika života jednog čovjeka koju su njegov talent i vještina rastalili i zatim pretočili u kalup velebnih djela.

A takva iskustva dijele svi ljudi pa su ona istovremeno i univerzalna i osobna. Upravo zato velika književna i umjetnička djela snažno rezoniraju s nama, čak i ako su nastala u dalekoj prošlosti i unutar raznih i stranih kultura. Za tako nešto AI će se još morati potruditi, a možda i evoluirati u nešto manje umjetno, a više ljudsko.