Iako najčešće poznajemo samo noćnu sliku kazališta, onu ispred kulisa, našminkanu i uvježbanu, zanimljivo je prisjetiti se da je svaki sat izvedbe plod kompleksnog nevidljivog mehanizma i brojnih ruku koje su ga namještale.
Noć kazališta 15.11. bila je tako prilika da se upoznamo s dnevnim licem jedne od najznačajnijih kulturnih institucija u zemlji – Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu. Ovaj prepoznatljivi gradski spomenik izgrađen je 1895. za samo 4 mjeseca. Car Franjo Josip najavio je dolazak pa rok nije bio upitan. Sve je moralo biti spremno. Ili barem gledalište. Svečana loža s desne strane pozornice služila je, naime, tome da vidite i budete viđeni, a manje zbivanjima na pozornici pa car, ako je to slučajno i želio, nije imao najbolje sjedalo za praćenje repertoara.
Danas HNK Zagreb zapošljava 500 djelatnika i može se pohvaliti jedinom preostalom kazališnom postolarskom radnjom. Od perike do frizure, od cipele do rekvizita, sve je djelo marljivih kazališnih radnika čija imena ne poznajemo. Sve kako bi na daskama zasjali oni čija imena znamo.
Ni tijekom ture radovi ne staju. Mijenja se pod, postavlja konstrukcija, navečer je već neka nova predstava. Pod ovim krovom stanuju zapravo tri kazališta – opera, balet i drama. S vlastitim ansamblom, inspicijentom i – šaptačem. Operni šaptač, doznajemo, uopće ne šapće, izgovara glasno libreto tijekom cijele izvedbe, dok dramski uskače tiho i to – samo kad zapne.
Od svijećnjaka teškog 800 kg koji se radi održavanja spušta jednom godišnje preko stoljetnog zahoda na prvom katu do podzemnog prolaza koji spaja kazalište s pomoćnom zgradom s druge strane ceste, otkrivanjem dnevnih tajni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu stječete dodatno poštovanje prema onome čemu ste navikli svjedočiti na pozornici. Čak i oprostite prosječno troipolsatno trajanje predstave :). A i suvenirnica je, po našem skromnom mišljenju, jedna od najboljih u zemlji. Urbanka preporuča.