Možeš li se ukratko predstaviti?

Ja sam Marija Koruga, slikarica, bavim se umjetnošću 12 godina i u tom sam razdoblju imala 13 samostalnih izložbi, brojne skupne izložbe i više umjetničkih projekata. Među njima scenografije (BBC, Lisinski), ilustracije i street art projekt mural od 500 kvadrata za Paradox muzej u Miamiju. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završila sam 2012. godine u klasi profesora Kauzlarića Atača koji bi nas često vodio na terensku nastavu u pejzaž, što je imalo vrlo fini utjecaj na moj kasniji rad. Na tom iskustvu sam vrlo zahvalna, zato što je zapravo bilo vrlo rijetko da studenti imaju priliku slikati u prirodi.

Kako je izgledao taj period na Akademiji?

Atač bi nas stavio u okruženje koje je samo po sebi osjetilno bogato ili bi u klasu donio neki vrlo jednostavan predmet kao što je košara prepuna jabuka, koji bi nas stimulirao da uđemo dublje u slikarsko istraživanje. Dosta je puštao studente da budu u doticaju s vlastitim izrazom. Ono što je lijepo nadopunjavalo rad u klasi, bila je Crtaona kod profesora Kesera. Tamo se razvijao osjećaj za apstraktni crtež. U zaključku mogu reći da je student na Akademiji imao puno toga za birati.

Koliko si imala slikarskih ciklusa do sada i koliko su se oni razlikovali?

Do sada sam imala osam slikarskih ciklusa. Moji ciklusi i pristupi radu su se međusobno dosta razlikovali jer sam uvijek osjećala potrebu baviti se i apstraktnom i figurativnom umjetnošću. Apstraktni pristup bio bi kroz samu sliku, iznutra, iz forme prema površini. Kod figurativnog prikaza krenula bih najčešće od nekog teksta iz kojega bi se razvio ciklus.

Na Erste fragmentima otkupljen je rad Gelada Baboon. Što možeš reći o tom ciklusu?

Rad je dio ciklusa Buenos chairs koji je nastao netom nakon završetka ALU.  Taj ciklus je specifičan i sve što sam rekla o svom kreativnom procesu na taj ciklus se ne može do kraja primijeniti. Ciklus nadrealnih stolica proizašao je iz dodira s vlastitim iracionalnim i elementi na slici su spajani po tom principu. Sam ciklus je imao osam radova, a na svakom radu su se nalazile stolice, samo su scene i karakteri tih prostora i ostalih elemenata koji su se pojavljivali bili drukčiji.

S kojim ciklusom si se najviše bavila? Možda čak ne u izvedbi nego u promišljanju.

Postoji ciklus o kojem još uvijek puno razmišljam, a to je Magični kvadrat. Jedan od mojih prvih ciklusa, koji je nastao paralelno s ciklusom Buenos chairs. I dalje razmišljam o njemu zato što mi je taj ciklus vizualno, u smislu neke vlastite autentičnosti, važna poveznica s budućnošću iako je nastao prije desetak godina. Neki radovi iz njega mi i danas izgledaju vrlo suvremeno.

Kako si odlučila odseliti u Berlin?

Nakon umjetničkih rezidencija, od kojih je posljednja bila u Leipzigu, odlučila sam se na selidbu. Preseljenje je bilo potaknuto primarno željom za novim informacijama, nekom glađu za novim umjetničkim iskustvima. U Berlin sam doselila malo prije početka pandemije. U tom trenutku sam završavala ciklus slika Prisutne koji je bio izložen u Laubi. Zbog pandemije i specifičnosti tog vremena, nisam mogla biti, onoliko koliko sam htjela, u dodiru sa svime što Berlin inače pruža. Grad se tek prije otprilike dvije godine vratio u normalno stanje, ali i u tom periodu sam uspjela izlagati na Berlin Art weeku i dogovoriti nove izložbe i suradnje. Sama scena je jako inspirativna, a cijelo iskustvo sam doživjela dosta oslobađajuće, ali i izazovno.

Koliko su dosadašnja iskustva u Berlinu utjecala na tvoj trenutačni ciklus?

Katkada mi se čini da ti izvanjski utjecaji nemaju nikakvog utjecaja na slikarstvo jer je ono toliko intimno i individualno, ali s druge strane utjecaj sigurno postoji. Trenutačno radim na ciklusu koji ima poveznicu s radovima nastalima u Hrvatskoj, ali je pod utjecajem Berlinskog kolorita. Ovdje je svjetlo dosta hladnije i postoji jedan poseban odnos prema suncu i nebu, nešto što prije nisam imala niti sam primjećivala. Možda je tu i neka želja za dodatnim povezivanjem s okolinom.

Novi ciklus je apstraktan i forma je na prvom mjestu, ali ona kao da je metafora jezika. Mislim da dolaskom u jednu novu cjelinu ili društvo te upotrebom novog jezika, osoba postaje još svjesnija svih neverbalnih aspekata komunikacije. Slikarstvo je oduvijek medij komunikacije i preispitivanja, tako da je ovaj ciklus vrsta prijevoda prirode i teksta, napetosti i suodnosa forme, traženje nekog osjećaja balansa i finoće. U njemu se nešto pročišćava, napetosti su još jasnije nego prije, forme su egzaktnije i jako je vidljiv odnos prema rudimentarnim elementima zemlje i svjetla. Koloristički je zanimljiv zato što je siv, a rađen je bez prisustva crne. Transparentne plohe na slici su uslojene jedna preko druge tako da se boje međusobno poništavaju. Nastaje siva ploha, ali sa suptilnostima koje bi na neki drugi način bilo nemoguće dobiti.  Element lazura je jako važan jer daje nježnu titravost, dojam neba i napetosti površine.

Je li otkup rada na Erste fragmentima utjecao na tvoju karijeru?

Pozitivno je što natječaj poput Erste fragmenata postoji, i takvih je natječaja jako malo. Kao takav je sigurno utjecao, najviše na vidljivost, što je jedan od najvažnijih aspekata natječaja za mlade umjetnike, ali i kao još jedna forma selekcije koja se događa u jednom trenutku nakon fakulteta.