Kad nešto doživite, uvidite manjkavost riječi. Neovisno o jeziku. Tako je i moj predmnijevano lak zadatak opisa puta po Novom Zelandu po povratku postao izuzetno težak. Kao fotografije koje su se u usporedbi sa stvarnošću činile blijede i nedostatne, tako je i svaka moja u glavi koncipirana rečenica odbačena kao nedostatna prije negoli je i dospjela na papir. Stoga samo poručujem svima da, ako već nisu, stave NZ na svoj #bucketlist i sami uživaju u zvucima tišine i prizorima nestvarne prirodne ljepote.
Novozelandski gradovi teško mogu parirati spektakularnom krajoliku. U prilog im ne ide ni činjenica što zbog relativne mladosti zemlje građevine nisu stigle steći ni onu dostojanstvenu povijesnu patinu. Uz niz gradića s jednom ulicom koji arhitekturom podsjećaju na kulise crno-bijelih vestern filmova samo tri urbanizirane nakupine mogu se nazvati punokrvnim gradovima. Auckland – najveći grad i poslovno središte u kojem živi četvrtina stanovništva, Wellington – administrativni i politički centar koji me veličinom i izgledom podsjetio na Rijeku i – Christchurch.
Christchurch je sa svojih tristotinjak tisuća stanovnika najveći grad Južnog otoka. Još nosi duboke ožiljke nedavnih traumatičnih zbivanja kao podsjetnike na našu beznačajnost pred neukrotivim i nepredvidivim silama koje zapravo upravljaju planetom. Zaboravimo političke ustroje, tehnološka dostignuća i snagu umjetnosti. 24 sekunde nesmiljenog podrhtavanja tla u veljači 2011. bile su dovoljne da zauvijek izmijene lice grada naviklog na divlji ples tektonskih ploča. Cijena je bila 185 ljudskih života, tisuće domova i grad bez središta.
I danas, tri godine poslije, uže područje Christchurcha više nalikuje ratnoj zoni. Ulice su prazne, sablasno pusti neboderi opasani ogradama koji sprečavaju ulazak pustolovnim znatiželjnicima, a urušena pročelja poduprta građevinskim kontejnerima da ne završe na glavi prolaznika. Izgledu nije pomoglo ni to što je pola neporušenog nasljeđa nakon potresa završilo pod bagerima s objašnjenjem (a neki tvrde i izlikom) nesigurnosti konstrukcije. Sad se podižu glas i potpisi za očuvanje ostatka. Na listi za odstrel nalazi se i katedrala iz 19. stoljeća, dinosaur u novozelandskim godinama. Navodno se ne sviđa biskupici. No kroz pukotine nekadašnjeg armiranog obzora razvio se individualan i jak duh novih/starih vremena. Onih koja prihvaćaju prolaznost, ali i ljubomorno slave opstanak. Onih koja ne šute i promatraju, već žive, govore i čine. Očuvane batrljke zidova prekrivaju poezija i murali uličnih umjetnika, između nebodera koji čekaju rušenje može se zaplesati na provizornom plesnom podiju uz glazbu s vlastitog iPhonea i obaveznu disko kuglu ili zasvirati na starim aparatima za gašenje požara. Trgovine, kafići i umjetničke galerije smješteni su u kontejnerima, a čak je i nova katedrala 80 posto – od kartona.
I dok gledate uvijek spektakularan zalazak sunca, otkrijete da vam je istovremeno krhki i snažni CHCH prirastao srcu. Sad vam je nekako i nekonvencionalno lijep. A onda se malo rastužite jer shvatite da je dokaz onoga da se ljudi iskažu – tek kad im je najteže.