Diana Trohar studirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirala na grafičkom odsjeku. Njezin atelje nalazi se svega 50-ak metara od stražnjeg dvorišta kiparstva Akademije, odnosno iza vrta koji je gledala za svojih pet godina studiranja, ne znajući tada da gleda u prostor u kojem će po završetku studija stvarati.
O ateljeu
U trenutku prije diplome našla sam se u situaciji u kojoj nisam mogla realizirati svoju prvu samostalnu izložbu u prostorima Akademije. Započela sam aktivno tražiti prostor u kojemu ću ostvariti svoju viziju, a to je da diplomiram s velikim formatima. U relativno kratkom vremenskom roku sam preselila u prostor do Akademije i započela raditi na svojoj izložbi, koja je bila otvorena u rujnu 2020., kad sam i diplomirala.
O počecima
Prvih godinu dana nakon diplome bili su vrlo turbulentni. Cijelo vrijeme je bio prisutan nekakav unutarnji nemir, ali sam odlučila iskoristiti priliku koju mi je pružio vlastiti prostor u kojem mogu stvarati i jednostavno sam počela pratiti neku svoju unutarnju intuiciju. Odlučila sam popratiti sve natječaje Ministarstva i fondova koji su dodjeljivali potporu mladim umjetnicima. Prijavljivala sam se i na natječaje koji su u financirali umjetnički rad. Kako moj osobni, tako i natječaje s prilagođenom temom, u koje sam se uspjela uklopiti. Ili one natječaje za koje sam smatrala da bih tamo mogla kroz zadanu temu ostvariti svoje ideje. Zahvaljujući tome uspjela sam ostati u svom radnom prostoru. Nisam morala promijeniti karijeru i mogla sam se mogla posvetiti radu.
O otvaranju obrta
Situacija se odvijala u pozitivnom smjeru. Međutim, javili su se neki problemi vezani uz načina poslovanja. Vidjela sam da moram nekako zaokružiti svoju priču u neki postojeći poslovni objekt, kako bih se približila publici i kako bih spojila neke nove mogućnosti te sam se odlučila za otvaranje paušalnog obrta. Najviše zbog prilike sufinanciranja.
Bila sam u dilemi oko toga trebam li se prijaviti za status samostalne umjetnice ili ići u smjeru otvaranja obrta. Ipak sam se odlučila za obrt zbog poticaja za samozapošljavanje, što mi je pružilo priliku usmjeriti dio financija u svoj rad. Također, relativno sam brzo shvatila da se nitko neće zauzeti za mene, već da si sama moram stvarati prilike kako bih mogla nastaviti raditi prema ciljevima koje sam si ranije zadala. Tako da sam se, uz natječaj koji spominjem, povezala i s pojedincima. Ne samo s galerijama ili umjetničkom strukom, već svima onima koje umjetnost zanima. Uz njih sam stekla ne samo financijsku, već i društvenu i prijateljsku podršku. Ti kontakti su doveli do nekih novih priča, prilika i situacija. Bilo da se radi o izložbi ili nekom drugom načinu da umjetnički rad izađe iz ateljea i dobije neko svoje novo mjesto.
