Na izložbi su izlagali Nina Iris Bešlić i Vesna Šantak iz Zagreba te Vanessa Ancelot, Anthony Chatain, Marie Dekerle, Jérémy Faivre i Joanna Wong iz Pariza. Izložbu je otvorio francuski operni pjevač Benoit Duc.
Vrućina nije spriječila posjetitelje da napune za ovo događanje premalenu galeriju Greta, niti je znoj koji mu se slijevao s lica spriječio opernog pjevača Benoita Duca da nam otpjeva nekoliko prigodnih opernih ulomaka na njemačkom, francuskom i engleskom jeziku. Taj dan nismo uspjeli učiniti puno: uspjeli smo pozdraviti Joannu Wong i Jérémyja Faivera, kojima je ovo treća godina zaredom izlaganja u Greti. Pogledali smo izloške i dogovorili razgovor o projektu s dvoje simpatičnih Francuza.
Ime izložbe proizlazi iz skraćenice francuskog „Quelque chose qui n’a pas lieu“ (nešto što nije mjesto). To su zamišljena i nestvarna mjesta koja postoje samo u našem subjektivnom svijetu. To ime također može označavati i prolazna mjesta koja su „lišena individualnih obilježja, primjerice autobusne stanice, kolodvori, gradski trgovi, aerodromi, igrališta…“
Pravo pitanje na kojemu se temelje radovi jest: „Koja je uloga sjećanja i kako stvari djeluju na naše sjećanje?“ Strani gosti zauzvrat su nam postavili pitanje o recikliranju u umjetnosti. „Kako je moguće da razne galerije bez problema izlože isti rad ili skup radova nekog autora?“ Svaka je izložba poseban događaj koji govori o jednoj temi, a radovi izloženi u sklopu „Non-places“ nastali su upravo za tu izložbu. Joanna Wong istraživala je sjećanja putem medija kojim se najčešće služi: fotografije. Da prikaže kako sjećanja djeluju na mjesta, preko fotografije praznog mjesta postavljena je prozirna fotografija neke stvari uz koju je ono povezano u sjećanju.
Vanessa Ancelot propitkivala je može li se sjećanju vjerovati. Njezin rad može se posložiti kao slagalica, na više načina i uvijek mogu dati drugačiju sliku. Jérémy Faivre napravio je dvije animacije: jedna prikazuje jednolično čekanje autobusa na putu prema školi: radnja koja se ponavlja svaki dan i postaje automatizirana do te mjere da ne primjećujemo promjene oko sebe. Druga prikazuje njegovo djetinjstvo: dok se njegova obitelj kreće po kući u ustaljenom ritmu, njegova je soba puna promjenjivih boja.
Mi, na žalost, nismo uspjeli pružiti adekvatan odgovor na postavljeno pitanje o recikliranju umjetnina. Istina je da neke radove viđamo na izložbama i pet godina nakon što su nastali. Leži li uzrok u malom tržištu, malom broju umjetnika koji stvaraju naspram broju galerija i prostora željnih izlaganja ili o nečem posve drugom, tek treba utvrditi.
Ova nam je izložba potvrdila vrijednost vizualno i intelektualno kvalitetnih radova nastalih, uz volju i znanje, za posebno skrojenu individualnu izložbu.
