Predstava Garderoba, nastala prema istoimenom dramskom tekstu Dore Gelo, problematizira muško-ženske odnose. Kao što i sam naslov nagoviješta, i kazalište je važan dio njihova odnosa. Naime, oba su glavna lika zaposlena u kazalištu te se postavljaju pitanja poput – na koji način njihov posao utječe na njihov život i obrnuto? Htjela sam ti biti više žena, a manje suradnica. Zato sam prestala raditi. Kako odvojiti privatni život od poslovnog i je li uopće moguće govoriti o privatnom životu kad je u pitanju par koji kao da je svjestan da je sve što govore jedno drugome zapravo upućeno gledateljima u kazalištu. U jednom se trenutku izgovara rečenica Mrzim kad od našeg života radiš pozornicu, a čini se da oboje uživaju od života raditi pozornicu. Imamo osjećaj kao da smo usred natjecanja dviju osoba koje pokušavaju pridobiti našu naklonost te kao da zbog toga izgovaraju rečenice koje će samo njih prikazati u dobrom svjetlu. Kakvi bi njihovi odnosi bili da su iza pozornice, u garderobi, daleko od naših očiju? Iako se predstava zove Garderoba, ono što vidimo na sceni poput garderobe je okrenute na vanjsku stranu te na taj način i garderoba postaje pozornica na kojoj likovi uživaju iznositi dotad skrivene stvari na vidjelo; toliko uživaju u istini koju si govore prvi put da se ta istina čini poput laži. Govore si bolno iskrene rečenice poput: Ne boliš me od druge godine braka, ali kao da im svjetla pozornice umanjuju taštinu te zbog toga stoički podnose ‘istinu’ i uživaju u primanju i nanošenju bola. Katkad se čini da se namjerno žele međusobno povrijediti govoreći što je moguće iskrenije pa čak i ta iskrenost postaje lažna „iskrenost“, glumljenje iskrenosti. Motiv taštine je, dakle, također prisutan u predstavi. Ne čudi što je taština u prošlosti često prikazivana kroz simbole prolaznosti poput trulog cvijeća i lubanje. Taština je nešto protiv čega se bore sva četiri glavna lika, kako u privatnom, tako i u poslovnom životu. Stoga u predstavi imaju maske koje skrivaju njihova prava lica, a koje potječu iz meksičke tradicije slavljenja Dana mrtvih gdje se vjeruje da se prihvaćanjem smrti prihvaća život. A kad se ugase svjetla pozornice, hoće li se ugasiti i ljubav između glavnih likova ili će se tek tada ponovno roditi, bez taštine i bez glumljenja, ostaje otvoreno pitanje.
Glumci:
MARIJA ŠEGVIĆ–Marija Šegvić je mlada glumica odnedavno s diplomom Akademije dramske umjetnosti. Kritiku je oduševila u predstavi Samo bez emocija zagrebačkog CKT-a. radila je ove godine na Dubrovačkim ljetnim igrama, suradnja s Bakalom.
TOMISLAV KRSTANOVIĆ-Rođen 10.10.1981. u Osijeku. Diplomirao 2009. na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Prije upisa na ADU bio je član plesne skupine u HNK u Osijeku. Radio je na mnogim predstavama, poznatije su 2010 – 2010 Mačak u čizmama, Žar ptica, redatelj: Ivica Boban
2008 – 2009 Strah u Ulici lipa, Žar Ptica, redatelj: Oliver Frljić
2008 – 2009 Dječaci Pavlove Ulice, KNAP, redateljica: Aida Bukvić
PAVLE VRKLJAN– još na Akademiji, ali je do sada radio na mnogim studentskim ispitima i filmovima
DORA GELO- sudjelovala u nekoliko profesionalnih i amaterskih projekata kao redateljica i izvođač
