Duška Šibla nije potrebno posebno predstavljati. S jednom od živućih legendi hrvatskog slikarstva razgovarali smo povodom dvije izložbe koje će otvoriti u Zagrebu tijekom idućih mjesec dana. Na prvoj izložbi u galeriji Laval Nugent predstavit će dosad nepokazane rane radove. Zamolili smo ga da nam kaže nešto o svojim slikarskim počecima:

Otišao sam u Englesku sedamdesetih godina, nakon završenog studija povijesti umjetnosti i komparativne književnosti. Oduvijek me privlačilo slikarstvo, rad rukama, ali se nikada nisam usudio ići na akademiju na prijemni. Nisam imao radove niti sam znao slikati. U Londonu me nitko nije znao pa sam se tamo uspio osloboditi na više načina, i osobno i u želji za slikarstvom.

Prvo sam krenuo u jednu malu privatnu školu, gdje sam radio po modelu, te mi u prvi mah nije išlo dobro. Bio sam znatno stariji od ostalih polaznika: imao sam 27–28 godina, a drugi su studenti imali između 15 i 17. Svi su znali risati, a ja sam stajao za štafelajem… sjećam se da je, kad smo slikali akt, model nosio narukvicu i sat. Nacrtao sam svaku perlicu i detalj, sve je izgledalo poprilično naivno. Kada je tutor došao, bio je zaprepašten koliko je to loše bilo. To mi je bio prvi akt. S vremenom sam se poboljšao, pa sam uspio skupiti portfelj i upisati BA u školi Byam Shaw.

Jedva su me primili, na moj veliki šarm i moljakanje, ali nisu mislili da će od mene biti nešto. Nakon prve godine, kad sam počeo upotrebljavati boju, nešto se počelo događati. Tri godine poslije htio sam upisati MA na Royal College of Art. Primljen sam iako su upisivali samo 12 kandidata. Bio sam prvi iz škole Bernard Shaw koji je uspio upisati Royal College of Art pa su me odonda spominjali u svojoj brošuri kao veliki uspjeh.

Na Royal College of Art počeo sam raditi velike slike, unatoč stalnoj borbi za ateljee. Na kraju sam ih morao sve uništiti jer nisam imao kuda s njima. Najveći uspjeh tijekom MA studija bio je izrada mjeseca srpnja za Pirellijev kalendar za 1986. s Bertom Sternom (fotografirao je Marilyn Monroe prije smrti).

U Zagrebu ćete imati dvije izložbe, jednu u knjižnici Bogdana Ogrizovića, a drugu u Laval Nugentu.

Bogdan Ogrizović je kao izložbeni prostor vrlo zgodan jer se nalazi u centru grada, na Cvjetnom trgu. U izlog knjižnice mislili smo staviti šest, barem za mene, velikih platna. To bi trebalo biti 30.4.2015. U Laval Nugentu izložio bih nešto sasvim drugo: radove na papiru, iz doba kada se još nisam razvio kao umjetnik. Na njima ima utjecaja ekspresionizma i koječega i tu će oni koje zanima moći vidjeti kako sam došao do sadašnjeg izraza. Svi misle da uvijek radim isto, ali tome uopće nije tako i zato mi je ovo vrlo važna izložba. Želim da ljudi vide stvari koje nisam nikada pokazao. Ti radovi su iz doba studiranja.

Smatrate li da Vam se stil i dalje razvija?

Danas svi očekuju da radiš razne stvari, razne stilove. Moji se radovi uvijek mijenjaju, iako se na prvi pogled čine jednakima. Prije 15 godina napravio sam jedan proboj, i opet ću. Ja sam možda malo spor, ali kada se dogodi, dogodi se. Utvaram si da sam mlad, bez obzira na kronološku dob, i mislim da imam vremena. Moraš se uvijek nečemu nadati i vjerovati. Ja vjerujem da sam vrlo dobar umjetnik i da će se još puno toga dogoditi, da imam budućnost ispred sebe.